Nego, kad smo već kod mimoilaženja: jedna od upornijih primisli koje su me saletale odmah po gledanju filma bila je o samom Chiangu, o izvesnoj frustraciji koju mora da je osetio nakon gledanja filma.
Ustranu sad što je piscima jedan od primarnih ciljeva da im se vokacija ekonomski isplati, svejedno računam da je istinski poražavajuće kad tu isplatu uslovljava ovakvo kasapljenje ideje. I mada je kvarni deo mene morao da garnira tragediju uz mrvičak zlobe tipa “tako ti i treba, Chiang, kad malaš roršarhe”

, svejedno mi je bilo istinski krivo, a i sad je. Jer koliko god da je Ghoul u pravu kad kaže da je Arrival temeljito lišen i produhovljenosti i umnosti, to apsolutno
nije slučaj sa Chiangovom prozom. Ne samo ovom pričom, nego uopšte, sa celokupnim njegovim opusom: čak i u onim naslovima gde me Chiang uopšte ne doseže, ja redovito budem svesna da iza svega toga stoji autor ne samo izuzetno književno nadaren, nego i nedvosmisleno uman i produhovljen.
Da star bude gora, juče naletim na rivju filma u
Guardianu, i sa silnim zaprepaštenjem pročitam ovo:
At any rate, Louise’s liaison is the flirtatious Ian Donnelly (Jeremy Renner), a military scientist who, in a stereotypical and fallacious way, equates his masculinity with science and affects to despise what he sees as the softer discipline of linguistics. Michael Stuhlbarg plays Halpern, the glowering CIA chief. But unbeknown to them, there is a secret tragedy in Louise’s life: a lost child, dead of cancer in her late teens. Her attempts to communicate with the aliens cause painful but illuminating echoes in her mind.
Dakle, mislim, stvarno, džizus vept en dajd!!! Iz ovog što sam boldovala se da naslutiti kako čovek misli da se tragedija sa detetom dogodila PRE kontakta sa heptapodima, a ako je zaista tako, ako boldovano zaista to znači, pa, onda je čovek ili prospavao pola filma ili… ili… alternativa je još užasnija! Od svih problema od kojih Villeneuveov uradak pati, ovo zaista ne bi trebalo da spada u tu gomilu. I ponovo mi se vrati ta primisao kako to mora da se siroti Chiang sad oseća, sav prihod i slava obaška: posle kojekakve “vidovitosti”, sad još i ovo...! I to u Guardianu, jezušmarijo!
Gde je to čitaocu Chiangov delikatni konvolut posrnuo u strmoglav, kad je to razumevanje Chianga krenulo naopako??? Ne samo kod Villeneuveova, nego uopšte, čak i u ovako profesionalnoj sekundarnoj komunikaciji?
Paradoks je da je Chiang - uprkos svoj mu slabosti po pitanju ambivalencije i višeznačnosti - znatan napor uložio da čitaocu pomogne upravo u
prevazilaženju antropomorfizacije modela. Kad vam pisac Chiangovog kalibra servira dijagram (i to ne jedan, nego dva!) to vam je popriličan znak kako čovek saopštava nešto važno, nešto krucijalno ne samo za zaplet, nego i za sam kontekst, samo tumačenje dela u celini. A Chiang te dijagrame nudi u objašnjenje Fermatovog principa i zakona o propagaciji svetlosti, što je danas valjda osnovnoškolski nivo znanja, formulisanog pre više od četiri stotine godina. Valjda u strepnji da bi neki čitaoci i pored toga omašili poentu komunikacije, on Fermatov zakon i dodatno objašnjava, kroz dijalog, očigledno se iz petnih žila trudeći da čitaoca inicira na razmišljanje IZVAN antropomorfološke perspektive: ako svetlost uvek putuje vremenski najekonomičnijom putanjom, kako svetlost ZNA koja je putanja vremenski najekonomičnija? Da bi se takva putanja našla, potrebno je ne samo “znati” gde je odredište, nego i “znati” sve moguće alternativne putanje do tog odredišta, tu uključujući i sve eventualne prepreke na svakoj od njih: otkud, dakle, svetlost to “zna”? A pošto očigledno “zna”, jer uvek putuje samo tom rutom, da li je onda svetlost “vidovita”? da li je pre polaska “izračunala” potrebno vreme prelaska svake alternativne putanje, pa se odlučila za onu vremenski najekonomičniju?
Naravno, Chiang kao pisac svesrdno primenjuje isti taj princip, otud njegova proza saopštava koncept pod istim tim pravilima ekonomičnosti. Villeneuveov je to mogao da prepozna sve da nikad nije pročitao niti jedan jedini komad Chiangove proze – sama ova priča je apsolutno dovoljna. Isto tako, Villeneuveov je mogao da prepozna kako pisac Chiangovog kalibra generalno ne troši ovoliko reči na dijalog čisto da bi ga žanrovski magazini više platili, niti ubacuje dijagrame u prozu da bi mu tekst bio estetski prijemčiviji.
Dakle, Villeneuveov je naprosto
morao da zna kako je tu u pitanju suštinska komunikacija, koja nudi krucijalne podatke, a ti podaci otprilike glase: koliko je god svetlost “vidovita”, eto, toliko su ti i moji heptapodi.
E sad, pametnome bi to bilo dosta, ali alas! Kao i većina ljudi danas, Villeneuveov se bolje oseća u naručju jeftine mistike (da, znam da je to pleonazam, ali objektivnosti radi nek ostane, ako se ikad iznedri mistika koja nije jeftina

) negoli u mogućnosti da zakoni fizike ni na koji način ne sprečavaju ne-antropološke modele spoznaje i svesti.
Naravno, Chiangov napor je tu bio uzaludan, jer koliko god se on nadao da će neko dvaput da razmisli pre no što nazove svetlost “vidovitom”, toliko su ljudi spremni da to (i ne samo to) bez blama izjave.
E sad, da li je tu u pitanju čisto površnost pri čitanju (nedostatak
close reading moda), ili naprosto nerazumevanje (pre)kompleksnog Chiangovog koncepta? Da li sam Chiang, tako strasno privržen ekonomičnosti pripovedanja, snosi deo krivice kao nedovoljno jasan, nedovoljno
precizan?
Ne sumnjam da se to i sam pita, povodom filma Arrival, jer jedna je stvar dobijati nagrade i pretpostavljati kako su ti date zato jer ti se proza razume u potpunosti, pa otud i veoma ceni, a druga je stvar doživeti ovakvu vrst “omaža”, generalno prihvaćenog kao ohhh-kako-genijalan-koncept… to mora da boli, ne sumnjam ni najmanje.
Dakle, da li je Chiang kriv za ovaj fijasko? I ako jeste, koliko?
Pre ovog filma, rekla bih glatko da jeste. Jedan od razloga zbog kog se nikad nisam istinski “zagrijala” za Chianga bio je upravo taj njegov pristup, to njegovo sračunato roršarh-mrljavljenje, taj njegov specifični vid ekonomičnog proznog izraza kojeg redovito prati ne samo ambivalentnost nego i sasvim namerna višeznačnost, koja se često doima kao ne-sasvim-nužan format saopštavanja ionako ekstremno kompleksnih komunikacija.
Ali ustranu sad moj lični afinitet za Chiangov opus, ovde me zanima da li je on zaista bio toliko nerazumljiv u svom saopštavanju (moguće), ili sam naprosto
ja doživela njegovu priču na način fundamentalno drugačiji od ostatka sveta (mogućije), ili, ili, ili - Chianga najviše vole oni koji ga ponajmanje razumeju.
A i to je također sasvim bladi moguće, šta god vi sad ovde mislili.

I zato, sledi Q&A na pitanja koja me lično najviše zanimaju. A pošto se sam Chiang ovde bavi kontra-intuitivnom percepcijom stvarnosti, ja otud ne mislim da recikliram svoje (sad već pomalo inficirane filmom i atrofirane zaboravom) utiske o priči, nego isključivo planiram da na pitanja ponudim close-reading rezultate iz same priče, dakle – striktno
citate, i to u
originalu, jer prevodiocima verujem koliko i Villeneuveovu, ako već ne i znatno manje.