Upravo pročitah i...

Author Topic: Upravo pročitah i...  (Read 51694 times)

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #150 on: January 21, 2020, 03:08:53 PM »
Pa, nisam pročitao, ali naleteh i moglo bi biti zanimljivo.
Sramota, ali ni za ovo nikad nisam čuo...

Druga strana - Alfred Kubin (Laguna)


Pionir književne distopije
Druga strana Alfreda Kubina smatra se jednim od prvih romana u istoriji svetske književnosti koji su uveli distopijsku viziju sveta. Alfred Kubin, koga još nazivaju „Kafkom pre Kafke“, svojim opisom imaginarne Zemlje snova u koju je smeštena radnja romana oštro je kritikovao Austrougarsku monarhiju i gotovo predvideo Prvi svetski rat.
Objavljen 1909. sa autorovim ilustracijama, koje ćete naći u ovom izdanju, roman Druga strana je uticao kako na književnost nemačkog nadrealizma, kojoj je Kubin prethodio, tako i na umetnike okupljene oko Plavog jahača, čijem krugu je i autor pripadao.
***
 Edicija „Feniks“ je nastala da bi savremenoj publici učinila dostupnim dela novootkrivenih klasika svetske književnosti kao i zaboravljena dela već priznatih pisaca. Čitaoci će imati priliku da se prvi put upoznaju sa nekim od najvećih dometa svetske književnosti i uživaju u čarima prvoklasne literature.

Ghoul

  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 530
    • the cult of ghoul
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #151 on: January 22, 2020, 12:06:24 AM »
Pa, nisam pročitao, ali naleteh i moglo bi biti zanimljivo.
Sramota, ali ni za ovo nikad nisam čuo...

to je veoma hvaljen i obožavan roman među današnjim piscima i čitaocima new weirda, kao neki daleki preteča... gonjem tim renomeom, pročitao sam ga pre nekoliko godina, i moram reći da to nije baš najbolje ostarilo, da je prerazvučeno, slabo involving, i ukratko, ne zaslužuje reputaciju koju ima (osim kao istorijski značajan preteča).
takođe, ako ovom delu prilazite iz sf ugla, tražeći u njemu sf zadovoljstva (distopija, ovo ono) - ostaćete gladni...

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #152 on: July 28, 2020, 12:34:19 PM »
Dakle. čovek bi pomislio da će “work from home” situacija da rezultuje sa više slobodnog vremena za čitanje, ali alas – ispade skoro pa obratno, jer sve što radim u ovom modu nekako traje dvostruko duže no inače.  ???

Valjda otud se i trudim da iznađem nekakav saving grace, ili barem poneku iskupljujuću osobinu tom i takvom stanju stvari; što se žanrovskih knjiga tiče, recimo da pokušavam kvalitetom nadomestiti kvantitet. Istina, to mi je odavno već postao prioritet, u onom pragmatičnom “premnogo knjiga, premalo vremena” smislu, ali sad je to nekako poprimilo angažovanije dimenzije, da tako kažem: sad se zatičem kako više vremena provodim razmišljajući o knjigama nakon čitanja, i to pod krajnje specifičnim okolnostima. Više no ikad, sad upoređujem knjige.  8)

Koliko je to fer – pa, ne znam. Do sada nisam imala običaj da to radim, bar ne u konkretnom smislu; svaka knjiga je delo za sebe, i koliko god da se dobro snalazi unutar svog užeg korpusa, uglavnom uspeva da bude unikatna, bez obzira na sve zajedničko što deli sa žanrovskim siblinzima. Ali u ovo lockdown vreme, sve me više kopka šta to knjigu čini dobro, ili ponekad čak i remek delom, bar u mojim očima i pod mojim standardom: da li se “to” može ikako premeriti, prepoznati, kvantifikovati i tagovati, čisto sistematizacije radi. Pa ispada da može, bar pod uslovom kad govorimo u suštinski sličnim knjigama, koje dele dovolno zajedničkog profila da ih se može smatrati blizancima, da tako kažem: koje dele generalno sličnu temu i pristup, sličnu strukturu po pitanju karakterizacije i zapleta, makar izvesne sličnosti po pitanju svetonazora i soc/kulturne percepcije, (da ne bude baš levičars vs desničara, jelte, ili liberal protiv konzervativca  :P ), da imaju bar donekle blisku  centralnu tačku ekstrapolacije futurističke strukture, da se bar donekle bave kritičkom vizurom koju žanr postavlja kao uslov (a ne samo artikulisanjem sentimenta i internih lomova kod protagonista), da bar donekle dele kontakt sa kumulativnom istorijom ljudi, a ne fentezi-driven model herojstva/žrtve i, generalno, suštinski proizvoljan futurizam koji u današnje vreme olako prolazi kao SF.  :-\

Dakle, bilo je podosta zahteva, i vrlo malo romana koji su ih mogli ispuniti, pa se tako show-down lako sveo na dva naslova: prvi po prepuruci cenjenog Miće i ništa manje nego Margaret Atwood, dobitnik Baileys Women’s Prize iz 2017 – The Power, Naomi Alderman.

Drugi roman je debi roman autorice Ling Ma, pod nazivom Severance, isto tako relativno zapažen u žanru (2018 Kirkus Prize for Fiction), i definitivno bez ikakvih zanatskih ili stilskih manjkavosti koje bi ga hendikepovale u onom debi-diletant smislu. Naprotiv, Severance uspeva da za najmanje  ceo nos prešiša The Power, koji je, recimo to odmah, napisan korektno ali daleeeeko ispod ranga fine proze kakvu se moglo naći kod Fabera, recimo, ili kod Atvudove.

To je to, izjednačeno koliko se to može biti u startu.

Oba romana se bave post-apokaliptičnom vizijom pandemije – a to lako rezonira sa čitaocem u ova teška vremena: The Power nudi pogodbeni svet u kom ženska populacija nenadano dobija telesni novi organ – malu ‘žlezdu’ u predelu ključne kosti – koja proizvodi nešto nalik kontrolisanom električnom šoku kakvog proizvode električne jegulje, recimo. To je latentna sposobnost kojom treba ovladati kroz praksu, baš kao i hodanjem ili govorom: malo po malo, žene u tome uspevaju, i, naravno, to postaje preduslov za konfrontaciju sa ostatkom čoveanstva koje tu sposobnost ne poseduje: naravno, reč je o muškom delu populacije. Tema je intrigantna i smela, a pristup je racionalan, odmeren i, kroz većinu romana, generalno se trudi da izbegne ‘wishful thinking’ formu adolescentnog eskapizma, u kakvoj slične žanrovske premise neretko završe (pogotovo kad ih pišu muškarci, jelte).
Severance nudi pandemiju fungalnog porekla koja startuje – ha!  :D – upravo u Kini, a onda se strahovitom brzinom proširi na ostatak sveta. Reč je o infekciji koja se tako rapidno i nelinearno širi da većina zemalja naprosto nema dovoljno vremena da ustanovi sve precizne načine rasprostiranja, a za posledicu ima veoma ingeniozan i dobro argumentovan sindrom; oboleli kroz groznicu upadnu u delikatno mentalno stanje koje na prvi pogled izgleda normalno, ali koje se u suštini svodi na repetitivne manuelne zadatke sa kojima je pacijent bio najviše upoznat. Zaraženi na kraju umiru ne od same infekcije, nego naprosto zato što ne stignu da jedu i piju dok obsesivno obavljaju svoje mundane radnje.

Oba romana tako evoluiraju svoju apokalipsu više u soc/kulturni nego medicinski domen, i to im dozvoljava da se bave njenim posledicama, a ne uzrocima. Tako da, nema mnogo smaranja o poreklu bolesti, nema terena za kojekakva neznanja i info-dumpove, naracija je koherentna i ubedljiva, i ima za rezultat pravo čitalačko uživanje.

So far so good, maltene situacija za foto-finiš. Pa otkud onda taj osećaj nakon čitanja da je jedan roman ostavio daleko bolji utisak, da je njegova superiornost vidljiva iz aviona, da poseduje to famozno “nešto” čega je drugi roman skoro pa lišen? Kako to, zašto to, jel to falinka nekakvog sviđitisa? A ako i jeste, šta to roman poseduje pa da taj sviđitis aktivira?

Neki od razloga zašto je Severance tako ubedljivo bolji roman su prepoznatljivo stilski; Ling Ma nudi prozu koja je uzdržana i nenametljiva, ali paradoksalno ima daleko više impakta negoli glasne i bombastične scene koje nudi Naomi Alderman. The Power nudi vrlo grafičke scene nasilja i one svakako proizvode željeni učinak kod čitaoca, dok Severance gotovo da i ne nudi takve direktne depikcije, pa opet, proizvodi potmulu i sveprisutnu užasnutost koja traje tokom celog čitanja. Već kroz tu konkretnu prizmu, Severance lako uspeva da svog konkurenta učini ako ne otvoreno pornografskim, a ono bar sasvim eksploatacijskim komadom proze. 

Unutar same karakterizacije, Severance također preferiše uzdržanost; njeni protagonisti su naizgled obični i svakodnevni u ponašanju, dok se The Power trudi da gotovo svaki svoj lik do te mere predimenzionira da se impakt uvelike gubi u tom larger-than-life konglomeratu, gde velik broj  likova naprasno postaju spodobe bez dovoljno očiglednog stimulus i opravdanja. Ling Ma svoje protagoniste oblikuje strpljivo i pedantno, sa velikom dozom razumevanja, iz pasusa u pasus, i ta postepenost razvojnog puta se nikada ne gubi, što veoma impresionira u tako relativno kratkom romanu.

Ima toga još ali ne mogu sad da se setim…   :-[

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #153 on: July 28, 2020, 01:03:34 PM »
Quote
to je veoma hvaljen i obožavan roman među današnjim piscima i čitaocima new weirda, kao neki daleki preteča... gonjem tim renomeom, pročitao sam ga pre nekoliko godina, i moram reći da to nije baš najbolje ostarilo, da je prerazvučeno, slabo involving, i ukratko, ne zaslužuje reputaciju koju ima (osim kao istorijski značajan preteča).
takođe, ako ovom delu prilazite iz sf ugla, tražeći u njemu sf zadovoljstva (distopija, ovo ono) - ostaćete gladni...

Tja. Sve si u pravu. Jedva čitljivo danas...

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #154 on: July 28, 2020, 01:11:21 PM »
Vidiš kako je teško naći danas iole normalan roman za preporučiti...
Sve s tobom slažem...
Ja, evo sada čitam Jaceka Dukaja - Led - pristojna alternativna istorija na 1000+ strana...

Anomander Rejk

  • Full Member
  • ***
  • Posts: 105
  • Strah je ubica uma.
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #155 on: July 28, 2020, 11:03:14 PM »
Jao, ja sam odustao od Leda nakon 2/3 prve knjige  ::)
Baš sam dosta očekivao od te knjige, ideja je ok, zanimljivo je to, ali stil ubija, ne znam je li do prevoda ili je jednostavno tako, ali smorila me, način na koji on piše po meni mogu da iznesu samo izuzetni autori, a nije mi se činilo da i on spada u iste...

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #156 on: July 29, 2020, 07:08:51 PM »
Pristojna, i... kako Anomander kaže... ne baš laka za čitanje.  :)

Ali, šta ćemo...

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #157 on: August 01, 2020, 09:56:03 AM »
Vidiš kako je teško naći danas iole normalan roman za preporučiti...


Pa vidi, smatram da oba romana koja pominjem itekako jesu za preporuku, samo je za svaki od njih cilje te preporuke različit, bar što se mene tiče. Meni bi preporuka za The Power bila da roman nudi vrlo dobru referentnu tačku koja uspostavlja kontekst, bar kad je o SFu reč. Ne tvrdim sad da su Severance i The Power na suprotnim krajevima spektra, možda razdaljina ipak nije tako drastična, ali to i jeste procena za koju je nužan kontekst.

Meni je The Power vrlo dobar primer pseudo-naučnog i, što je daleko važnije,  pseudo-kognitivnog SF dela. I da, svesna sam da većina ljudi koji sebe smatraju SF poklonicima preferišu upravo tu varijantu žanrovskog ‘negativa’, da tako kažem; recimo da sam mali million puta čula od relativno ozbiljnih ljudi kako smatraju da sitnice tipa naučne spoznaje ili kognitivne analize ne bi baš smele da stoje na putu ‘dobre priče’, kako su to znali da mi formulišu. Jednom mi je neko upravo ovde rekao da SF ne bi smeo da bude “misaoni eksperiment”, i mislim da je upravo to bila precizno iznesena linija razgraničenja šta to od SFa očekuje ciljna grupa kojoj ta komponenta nije baš toliko bitna. Naravno, problem je u tome što je upravo ta komponenta baza identiteta Sfa, a ciljna grupa o kojoj govorim je zapravo poklonik esefičnih hibrida, a ne samog žanra. The Power je tu vrlo dobar primer korpusa koji opslužuje upravo tu ciljnu grupu, pa otud i smatram da predstavlja vrlo dobru referentnu tačku za raspoznavanje korpusa. Pseudo-naučni i pseudo-kognitivni korpus je uvek bio i najpopulističkiji deo žanra, zato jer veoma dobro komunicira sa poklonicima raznih varijanti fantastike, u onom najširem “volim sve što vole mladi” smislu. Kad se to uporedi sa zahtevima naučno-kognitivnog SFa, neretko se dolazi do zaključka da se poklonička baza ne preklapa, u smislu da poklonici prvog veoma retko budu poklonici drugog. Žanrovski zahtevi su tu naprosto previše različiti, pa se afinitiet više preklapa u grupama poklonika mejnstrima i naučno kongitivnog SFa. Mislim da to možemo da vidimo iz užih izbora za mejnstrim nagrade, pa smo tu i našli Fabera, Hrbeka, Vatkinsovu, Eriksona, Vintersa i Evensona, koji čak i horor piše unutar ovih zahteva koji su bazični žanru SFa. A to je već samo po sebi neoboriv dokaz da naučna spoznajnost i kognitivna analitičnost ne moraju da ‘stoje na putu dobroj priči' - pre će biti da oni podrazumevaju vrstu priče kakvu pripadnici rečenog korpusa jednostavno ne vole da čitaju jer tu ne nalaze fantastike.

Sto dovodi do pomalo paradoksalne situacije da lakše nalazim kvalitetan SF u mejnstrimu negoli u žanru. Valjda zato što mejnstrim piscima kognicija i spoznajnost već postoje kao ključni parametri za stvaranje fikcije, dok žanrovski pisci tek treba da shvate kako ta dva parametra ne samo da ne stoje na putu dobre priče, nego su njen primarni uslov.

Kroz tu prizmu gledano Severance je veoma dobar komad SF proze dok je The Power čitljiv ali generalno osrednji komad žanrovske fikcije koji u SF spada samo duž eksploatacijskih normi, dakle – ima uslovnu ikonografiju i malo šta više. Pretpostavke koje The Power nudi su suštinski proizvoljne generalizacije (da, samo da mogu i smeju, žene bi isto tako silovale muškarce kako oni danas siluju žene) koje se ni ne trudi kognitivno analizirati; da li je to zbog biološkog imperativa homo sapiensa ili su u pitanju samo imperativi datih okolnosti? Niti jedna od mnogih scena seksualne egresije u The Power ne nudi povod za ma kakvu narativnu introspekciju, što ih čini suštinski pornografskim; Severance pak trudi da kontemplira svaku vrst agresije, bilo fizičke ili psihičke, i to joj daje kontemplativni aspekt kakvog je The Power potpuno lišena.

Generalno govoreći, drago mi je da se percepcija ovih dvaju romana povinuje nekakvoj karmičkoj pravdi: Naomi Alderman ima blarb Atvudove na svojim koricama, ali Ling Ma ima 50k dolara Kirkusove nagrade, pa smatram kako će taj stimulus biti svakako pozitivan da je zadrži na toj anti-populističkoj stvaralačkoj putanji…   :D

 




angel011

  • Sr. Member
  • ****
  • Posts: 299
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #158 on: August 02, 2020, 10:28:17 PM »
Pretpostavke koje The Power nudi su suštinski proizvoljne generalizacije (da, samo da mogu i smeju, žene bi isto tako silovale muškarce kako oni danas siluju žene) koje se ni ne trudi kognitivno analizirati; da li je to zbog biološkog imperativa homo sapiensa ili su u pitanju samo imperativi datih okolnosti?

Meni se čini da se tu namerno otišlo u krajnost. Kao što se danas čuje pseudonaučno lupetanje da je muškarac biološki uslovljen da štiti i lovi, a žena da rađa i neguje (ili kako već glasi ta pretpostavka), tu se istom lošom logikom došlo do toga da su žene, tako gipke i šta sve ne, biološki uslovljene da love, a muškarac, kao fizički jak, da dirinči. I čini mi se da autorka nije ni nameravala da se bavi kognitivnom analizom, već da pokaže koliko je kompletan takav pristup apsurdan.

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #159 on: January 20, 2021, 10:15:14 AM »
Beše kuvno, a slupki trepi
čige, burge širom šisve;
klimjani behu svi bagrepi;
duće pravi tiho žviksve.
Kakve veze ima ovaj sjajni prevod Luke Semenovića sa romanom This Is How You Lose the Time War kanadske spisateljice Amal el-Mohtar i američkog pisca Maksa Gledstona. Pa, veza se nalazi u trećem stihu. Negde na početku romana, zatrpana između klasičnih citata Bajrona i Kitsa, nalaze se dva poznata stiha iz Alise u zemlji iza ogledala: „’Twas brillig, and the slithy toves / Did gyre and gimble in the wabe.“  Treći stih, ovi „klimjani behu svi bagrepi“, u originalu „All mimsy were the borogoves“, mi matoriji ljubitelji naučne fantastike prepoznajemo kao jednu od najzanimljivijih priča „svekolike naučne fantastike“: „Mimsy were the Borogoves“ (1943). Ova priča, koja je prevedena u jednom od starih Sirusa kao „Kukušne su bile šaradajke“ (hrvatskoj prevoditeljici Ingid Jurela-Jarak se očigledno više svideo prevod njoj vremenski bližeg srpskog pisca Ivana V. Lalića), ima za premisu da iz daleke, postljudske budućnosti (poznato?) u prošlost stižu dve kutije sa dečjim igračkama, jedna u SAD 1940-tih, a druga „u drugom dijelu devetnaestog stoleća naše ere“ (kod jedne devojčice i njenog „ujka Čarlsa“, danas poznatijeg pod svojim književnim pseudonimom). I tako dalje, i tako dalje... Još je zanimljivije da ovu klasičnu SF priču potpisuju pseudonimom Luis Padžet jedan spisatelj - Henri Kutner i jedna spisateljica - Ketrin L. Mur. Koincidencija? Ovaj roman Amar el-Mohtar i Maks Gledston suviše je nabijen sličnim asocijacijama da bi to bilo slučajno.
Kod kolaboracija uvek je zanimljivo tragati za doprinosom pojedinih pisaca. Epistolarna forma ovog romana, gde se smenjuju pisma dve glavne junakinje (junaka?) naprosto je nudila rešenje da svako od njih piše pisma jednog junaka. Ovde je gotovo očigledno da to nije nije bio slučaj. Meni je prilikom čitanja dosta smetala činjenica da obe junakinje (entiteta, šta god) pišu sličnim stilom. Bez obzira na to što se ovaj roman veoma teško može čitati u SF ključu na način na koji bi se to očekivalo od romana koji za premisu ima postavku veoma sličnu klasičnoj SF premisi o sukobu dve zaraćene strane u „vremenskom ratu“, logika nalaže da junaci, entiteti, šta god, odrasli, formirani, napravljeni, šta god, u potpuno različitim postljudskim okolnostima ne mogu pisati istim stilom (ma kako se ta vrsta komunikacije odvijala). Ali kao što Žena vremenskog putnika pokazuje, roman sa SF premisom se može pisati i bez SF logike, pa ko voli...
Šalu na stranu, ovo je ipak ozbiljniji roman. U jednom trenutku, čitalac ove knjige je prinuđen da zaboravi da treba da razmišlja o logici pojedinih epizoda, da pokuša zakopa SF ključ u dublji deo mozga (nije lako, znam... pogotovu kad je mozak zakrečio) i (pokuša) da uživa u tekstu koji često nalikuje pesmi u prozi. Kad si prinuđen da to radiš sa tezaurusom otvorenim na drugom ekranu, to nije baš uvek lako. Ali često se i isplati. Pogotovu ako si, kako to Boban uvek ističe, sklon da padaš na romantične priče... I intertekstualne zagonetke...

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #160 on: January 20, 2021, 10:27:25 AM »
Šta je to što Led Jaceka Dukaja izdvaja iz mase obimnih romana žanrovske fantastične proze koje dobijamo u poslednje vreme, kako u fentaziju, tako i u naučnoj fanastici. U suštini, moglo bi se reći, tradicija iz koje potiče.
Iako, na prvi pogled, ovaj složeni miks žanrova (pretežno alternativna istorija, ruski roman reka, klasična naučna fanastika, pomalo steampunk, fentazi, fantastika natprirodnog, pa i naznake romanse) naizgled deluje prilično haotično, u suštini on dobro funkcioniše, slično onim romanima Džina Volfa ili Džorža Martina, gde se ispod fantazijske matrice naziru logičke strukture bliske naučnoj fantastici. Ta u teroriji do danas nedovoljno jasno određena pripadnost romana alternativne istorije ovde je dovedena do ekstrema. Kad god čitalac pomisli da ispod fantastičkog obrasca nasluti čvršće obrise SF-a, pisac ga demantuje uvođenjem dodatnih fantazijskih elemanta, ne dopuštajući mu laku kategorizaciju teksta. I dok me to uglavnom odbija od čitanja, ovde, začudo, to dosta dobro funkcioniše. Tako da se u razumevanju ovog romana moramo vratimo tradiciji iz koje ovaj roman nastaje; tako da se moramo neminovno vratiti do jednog i neponovljivog Stanislava Lema.

Ovo je veoma složen roman, koji, kao što sam rekao, odbija da se klasifikuje. Ali ovaj roman je definitivno roman koji na najbolji način nastavlja Lemovu tradiciju da žanrovsku literaturu koristi da pokrene duboka filozofska pitanja (ovde predstavljena kroz dijalog sa ostvarenjima poljskog filozofa-matematičara Tadeuša Kotrabinjskog - inače bivšeg dopisnog člana SANU). Odnos Istine i Laži, pre svega u svetlu postojanja ili poricanja ličnog identiteta, jedan je od ključnih pokretača romana; toliko upleten u tekst da se u većem delu romana sveznajući (da... da... znam, ovde tako neprikladan termin) pripovedač koristi bezličnu kontrukciju srednje roda (na pr. "saznalo se") umesto trećeg lica jednine (saznao je) kad opisuje šta se događa glavnom junaku.
Svaki pokušaj opisivanja šta se događa u ovom 1000+ stranica romanu, odveo bi me do preširokog prikaza, tako nepotrebnog . Naoružajte se strpljenjem, budite spremni na duge opise sibirske prirode kroz koje naš glavni junak putuje, budite spremni na preduge filozofske rasprave u kojima pisac ne drži nikome stranu, a kamoli zemljacima, budite otvorenog uma da prihvatite da naporedo mogu biti jednako efikasne naučne, teozofske, teološke, šamanske i druge metode - i naprosto uživajte u jednoj jedinstvenoj knjizi...

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #161 on: January 20, 2021, 10:29:41 AM »
O zlatu, ljudima i psima Josip Mlakić

Quote
Godina je 2084. Svijet je to bliske i nimalo lijepe budućnosti, poharan ratovima, apokaliptičan i beznadan, svijet koji je u svojoj novoj knjizi opisao ponajbolji suvremeni pisac naših prostora Josip Mlakić. Njegov svijet obuhvaća prostor današnje Bosne i Hercegovine u toj budućnosti, nakon niza ratova, čvrstim, opasanim granicama podijeljen na tri države, tri staništa za tri naroda. Svijet kojim lete dronovi, a ljudi najčešće putuju pješice.
O zlatu, ljudima i psima triptih je o beznađu i potrazi za nadom tamo gdje ona ne postoji. U svakom dijelu Mlakić precizno opisuje svijet u kojem čovjek nije čovjeku vuk, već podivljali pas. U njemu nema nade, no ipak je svaki od njegovih junaka traži, bez obzira na to je li riječ o starcu, hrvatskom ratnom veteranu, koji naivno misli kako će njegov vođa, mesija, izliječiti njegova retardirana sina, ili pak o dječaku Mirzi koji slučajno preživljava diverziju kod spomenika velikome muslimanskom vođi i uspijeva se dokopati odavno odbjegla oca koji uzaludno traži i ispire zlato, ili o regrutu Petru koji odbija izvršiti besmisleno ubojstvo, da bi upravo zbog toga bio primljen u vojnu elitnu jedinicu koju vodi Pukovnik.
Svaka slika u knjizi O zlatu, ljudima i psima savršeno ocrtava pesimističan i razoren svijet budućnosti, koji je pak samo alegorija i do krajnjih granica dovedena naša sadašnjost.
Ovaj roman nosi sve probleme proznih ostvarenja mainstream pisaca koji prikazujući budućnost pokušavaju da se nose sa demonima stvarnosti. Ni ne pomišljajte da ovaj roman čitate u SF ključu jer on to nije, iako pisac smešta radnju u 2084. godinu u jednom od pokušaja da čitaoca usmeri ka distopijskom ključu. Ali uverljivost i snaga distopija nije u neprestanom podsećanju da je sve loše i da nema ničega pozitivnog. Kao što snaga utopije leži u onom Ursulinom detetu zatočenom u lagunima Omelasa, tako i snaga distopije leži u zrncima ljudskosti posejanim u tekstu. Od tri priče smeštene u tri nacionalne države nastale nakon nebrojenih ratova, prva je možda najbolja i da je stajala sama za sebe, možda bi mogla da bude i bolje ocenjena. U njoj provejava suptilna nota čovečnosti koja predstavlja protivtežu zlu. Pored toga, neki detalji, kao ispravljanje nepravilno izgovorene reči, veoma su delikatni i pokazuju umeće pisca. Međutim, ostala dva dela ovog kratkog romana nisu na tom nivou i tekst, kako se bliži kraju, sve više se pretvara u karikaturu, svesno izobličenu konstrukciju koja mi je bila sve teža za čitanje, sve manje smislenija...