U principu se daleko više slažem negoli neslažem (

) sa kolegom Gulom kad je LIFE u pitanju, a ponajviše, naravno, se slažem oko dileme da li film gledati u bioskopu.
Houever, ima tu i par tačkica mimoilaženja, a glavna bi bila po pitnaju žanrovske pripadnosti: po meni, ovo uopšte
nije horor.
Štaviše, mislim da upravo LIFE veoma lepo ilustruje neke malko... erm,
problematičnije aspekte koje je SFu doneo filmski medijum: pojednostavljeno rečeno, vizualizacija SF predložaka kao da podrazumeva kako jedino žanr horora ima
tapiju na strah, da tako kažem. To je apsurd sa kojim smo se svi nekako srodili, pa ga više i ne preispitujemo. (što je samo po sebi velika tragedija, ali bože moj! ima i gorih, znam...

)
LIFE iskreno pokušava da se maksimalno odmakne od te percepcije, ali postoje granice preko kojih nema uzmicanja, a sam ET koncept Prvog kontakta ionako podrazumeva određenu dozu smrtnog straha, to naravno između sveg ostalog. Unutar proznog korpusa SFa to se relativno lako kontroliše, ali unutar filmskog se redovito silno trivijalizuje, to uglavnom kroz striktno vizuelne karakteristike. LIFE pokušava da to izbegne, pa otud Kalvin nije niti zubat niti slinav niti bizarno preteći (sem ako hobotnice ne nalazite upravo takvima), ali ipak, izgleda da je slaba vajda od sveg tog napora, jer Kavin ipak pojede par ljudi, ergo strah, ergo
horor. I malo ko kontemplira fakt da Kalvin jede raznorazne organske sastojke tipa glukoze ili rashladne tečnosti u tehnološkim uređajima, a pacovima i ljudima se okreće samo u krajnjoj nuždi, to kad glad ( i pretnja po sam mu opstanak) uzme svoj danak…
Problem je što vizualizacija lako izdominira našom percepcijom, otud se sve suptilnije kognitivne SF karakteristike (tipa kontemplacije, introspekcije, racionalnog poimanja pretnje, itd.) lako udave od strane striktno vizuelnog naglaska na bizarnu i grotesknu prezentaciju alteriteta.
Može se reći da je ceo ET smer SFa time hajdžakovan u korist filmskog žanra horora. I ne samo njegov ET smer, nego ceo SF alarmizam uopšte, pogotovo onaj specifične genetske provicijencije: jer kad si čekić, sve oko tebe će ti glanc da liči na eksere, pa nam tako danas i sav strah od nepoznatog automatski “spada” u žanr (filmskog) horora.
Ali, opet insistiram - ta anomalija je vidljiva u filmskom mediju, ne u onom proznom: primera radi, u prozi je “Muzika krvi” daleko od horora taman onoliko koliko samo SF to može biti, ali realno gledano, bilo kakva ekranizacija tog predloška bi neminovno bila svojatana od strane horora, to nam je čist fakt. Glupo oko dominira percepcijom, i to nam je to.

PS. pretpostavljam da ste i sami primetili da ovim forumom dominira izvesni tehnički problem. Danima nisam u stanju da normalno postujem.