hahh, vrisak!

za pola navedenog nalazim da je tačno do u mikron, a i ostatak je tu negde, samo što ja kasno palim, što bi se reklo, pa me to sustiglo tek u drugoj knjizi. Mislim da je prva bila toliko puna iznenađenja, da ništa ostalo nisam uspela da u potpunosti registrujem. Ali sećam se blage frustracije kad sam se svakih par strana morala da vraćam na početak knjige, na onu listu aktera, pogotovo u drugoj po redu knjizi... dosta puta me i mrzelo, sećam se da sam dosta puta bila u fazonu "ko je sad pa ovo ime? okej, nema veze, idemo dalje, setiću se već nekako usput i stvari će eventualno same da legnu na svoje mesto...". Slutim da ima žešći procenat aktivnosti za koju se perfektno jasno sećam
kako se odvila, ali malo mi je mutnije ono
kome...

Nego, najjači utisci iz prve knjige: straobalna karakterizacija. Ali straobalna. Ne kažem da je nema i kasnije, ali prva knjiga ima prednost zato što je em prva, pa impresivnija, em ušančena u relativno poznatoj istoriji, što u prošlosti, što u sadašnjosti. Sve kasnije od toga je futurizam, tako da je i karakterizaciju teško proceniti van konteksta. Ali prva knjiga je bila instant - veza, da tako kažem, razumevanje na prvi pogled, pogotovo sa Ye Wenjije. Mislim, žena kao ne samo glavni protagonista, nego inicijator i nosilac radnje.... ma! Kad smo to zadnji put ovako temeljito imali, pitam ja vas? U eri feministkinja novog talasa, eto kad!

i plus svemu tome - duboko tragičan protagonista, to u onom najboljem dramskom smislu, kad protagonista uvek, ali stvarno uvek deluje iz najboljih pobuda, maltene onih bazično najljudskijih i najplemenitijih, a rezultat tog delovanja bude sve listom jad do čemera... veoma potresno, bar za mene, i sasvim neočekivano za format spejs opere. A i van glavne radnje, Cixin gravira njen portret na nekim sporednim, skoro pa beznačajnim zbivanjima: recimo, onaj momak u kog se skoro zaljubila, koji ju je izdao oko zabranjene knjige.... ili onaj susret sa jednorukom devojkom, članom grupe koja joj je linčovala oca... sve to naizgled sporedno, ali vrlo efektno u gradnji karaktera. Još je kasnije par likova isto tako ultra-plastično obrađeno, i sa zadovoljstvom primećujem da su među njima žene apsolutno ranopravne, i brojčano i kvalitativno. Dakle, niti prednjače na forsiranju, niti se ignorišu na stereotipizaciji, nego prosto onako,
prisutne su, ravnopravno. Kad smo to zadnji put imali u SFu? pa ni u doba feministkinja novog talasa, ako mene pitaš, jer tad se ženska karakterizacija kanda i malko forsirala, recimo pomalo u smislu neopravdane favoritizacije (to je samo moj ultra-subjektivni dojam, naravno).
Sve u sveu, vrlo dobar
food for thought, što bi se reklo. Mislim da specifičnosti naših skorašnjih istorija imaju velikog udela u mom prihvatanju trilogije, posebno prve knjige. Isto tako, Cixin nudi vrlo dobav uvid u standardne tranzicione probleme naših dvaju društava: recidiv komunističke javne vizije, temeljito izmešan sa konzervativnim, desničarskim stremljenjima, što je lako prepoznatljiv amalgam koji kao da prati iste, ili barem vrlo slične zakonitosti. Valjda se suprotnosti privlače do te mere da se mogu i kamuflirati jedna u drugu do neprepoznavanja, kao recimo vizija komunističke internacionale sa kapitalističkom globalizacijom. Vrlo lepo izvedeno, valjda zato što Cixin ne pokazuje znake smišljenog napora pri analizi, nego naprosto konstatuje ono što je karakteristično za ekstreme.
Sve u svemu, vrlo dobar koncept, i sasvim solidna egzekucija, sa onako baš prirodno pogođenom srazmerom zabavnog i poučnog. Ne čudi me uspeh ove trilogije, stvarno. A zanima me silno i ekranizacija, gledaću da je svakako overim. (sve uz visoko kontrolisana umerena očekivanja, naravno...

)