Sledi nam neumitna smena žanrovskih generacija; uskoro će glavnina žanrovske populacije – dakle, čitaoci, pisci, izdavači, urednici, itd. – biti striktno deca kiberkulture. Razgraničenje sa prethodnom generacijom – onom famoznom “read only” žanrovskom populacijom koja je odrasla striktno na pisanoj reči, na papirnatim knjigama i magazinima – uvelike se poklapa sa 80tim godinama prošlog veka (i, otud, kiberpankom, ali to je sad malko sporedno

). Dakle, ondašnje ustoličenje interneta i multimedijske tehnologije nekako markira početak i ere digitalne kulture za kućnu upotrebu.
Do dana današnjega, taj fenomen se razvija hiperbrzinom, i to uglavnom u formatu omasovljavanja: open source software, mobilni uređaji, web streaming beskonačne razmene digitalnog sadržaja i razne društvene mreže sve više dezigniraju onu “papirnatu” estetiku kao... pa, recimo sve više
prevaziđenu. Danas romani nastaju na blogovima, neretko uz podosta učešća i uticaja samih čitaoca, a prava za ekranizaciju se prodaju i pre no što što sama knjiga ugleda svetlo dana u papirnatom formatu.
E sad, to i nije toliko strašno, samo po sebi, ali! - upareno sa činjenicom da većina ljudi nema bog zna kakvu želju a ni potrebu da čita knjigu čiju su ekranizovanu verziju već gledali… recimo da je fer pretpostaviti kako će većina takve proze slabo truditi da sebi izgrebe put do papirnatog izdanja. Jer papirnata izdanja su podosta riskantna: zahtevaju izvesna novčana ulaganja za koja uopše nije izvesno da li će se ikada nadomiriti prodajom, o samom profitu da sad i ne pričamo.
Digitalna izdanja, s druge strane, zahtevaju go minimum novčanog ulaganja; u suštini, ništa što makar dve-tri prodaje ne bi mogle da adekvatno nadomire.
Kao rezultat te proste jednačine, sve veći procenat digitalnih izdanja je danas u formi samizdata, bez da vam distributer (u ovom slučaju Amazon) to eksplicitno da na znanje. Recimo da je to jedna od onih pomalo
skrivenih činjenica do kojih možete doći ili preko čitanja uzorka samog teksta (nalazim da redovito bude polupismen i haotičan, to u nedostatku lektora i urednika), ili preko nekih posrednih informacija (za mene je to, recimo, sama cena izdanja, zajedno sa grafičkom opremom i popratim bio-infoom samog autora).
Naravno, bilo je dosta upravo takvih izdanja koja su uspela da postignu komercijalni uspeh (Hugh Howy, recimo, sa svojim Silo serijalom) ali fer je reći da je tu u pitanju ipak relativno mali procenat rečenog korpusa. Koji je
ogroman, jelte, i biva ogromnijim svaki božji dan.
Kao rezultat svega toga, ogroman procenat žanrovskih naslova ostaje isključivo u tom digitalnom formatu, a u slučaju Amazona, ostaje i bez opcije fizičkog preuzimanja teksta: ono što kupujete je zapravo samo otvoreni link do proze, ali ne i samu prozu. Otud, ako se rečeni tekst ukloni sa prodajnog mesta, vi ostajete bez istog (ukoliko ga niste piratski kopirali, što ja lično retko činim sa ovako kupljenim knjigama.)
Što dalje znači da vi zapravo ne posedujete te tektove, na način na koji bi ih posedovali u papirnatom formatu.
E sad: da li nas, i koliko, to zapravo smeta?
Pretpostavljam da bi Miću to
veoma smetalo, budući da je fetišista kad je o papiru reč. Mene lično to ne smeta odviše, ali to uglavnom zato što sam poprilično rigorozna, kad je u pitanju ponovljeno čitanje: ima zaista jako malo romana kojima se vraćam, recimo nizak dvocifren broj koji jako jako sporo raste kako vreme prolazi.... Ali i u slučaju tih konkretno naslova, ja imam piratske kopije istih, a ne paprine verzije. Kad je o žanrovskoj prozi reč, recimo da sve više razvijam maltene averziju prema papiru, otud posedujem samo one papirnate knjige koje je nemoguće imati u digitalnoj verziji.