(5)
Među najbolja dela naučno-fantastične literature u kojima su vanredno uspešno prikazani ljudi i tehnika budućnosti, spada roman akademika I. Jefremova „Magline Andromede“. Roman je napisan pre dve-tri godine, odmah je preveden na skoro sve značajnije jezike sveta, a o njemu se raspravljalo u više mahova na londonskom, praškom i lenjingradskom univerzitetu, na Sorboni i drugim naučnim ustanovama.
Radnja romana „Magline Andromede“ odigrava se posle 3000. godine. Zemlja je tada izbavljena od užasa gladi, zaraznih bolesti, štetnih životinja, spasena od nestašice goriva i nedostatka važnih hemijskih elemenata, od prevremene starosti i smrti ljudi. Sve sile prirode stavljene su u službu čoveka. Antarktik, oslobođen od leda, postao je bogati rudarski rejon i pretvorio se u cvetnu zemlju. Poboljšala se klima na celoj planeti. Zemljina kugla povezana je jedinstvenim energetskim sistemom, spiralama električnih puteva i mnogobrojnim veštačkim satelitima. Zvezdoleti savlađuju nepregledna rastojanja svetlosnom brzinom. Put čoveka u prostranstvo meri se parsecima (parsek – jedinica za merenje astronomskih rastojanja, ravna 3,26 svetlosnih godina ili oko 32 x 1012 km.
Čovečanstvo je prodrlo u svemir i naselilo mnoga nebeska tela naše galaksije, obrazovavši tako ujedinjenu zajednicu ljudi pod nazivom „Veliki Obruč“.
U drevnim utopističkim fantazijama ljudi su maštali o postepenom oslobađanju ljudi od rada. Pisci su obećavali, kako kaže sovjetski kritičar Sinjavski, radni dan od dva-tri časa, za koje će vreme čovek moći da obezbedi sve neophodno, dok će ostalo vreme posvetiti „srećnom badavadžiluku“. U „Maglinama Andromede“ ljudi smatraju da je rad zadovoljstvo, kao i neprestana borba sa prirodom, savlađivanje prepreka, rešavanje sve novih i novih zadataka iz oblasti nauke i ekonomike. Razvitak kibernetike – tehnike automatskog upravljanja, široko obrazovanje i inteligencija, izvrsno fizičko vaspitanje svakog čoveka – omogućili su menjanje čoveka i brzo izučavanje drugih profesija i nalaženje zadovoljstva u beskrajno raznovrsnom radu. Nauka, koja se sve više razvija, okupirala je čoveka i stvaralačke radosti otkrivalaca novih tajni prirode, postale su dostupne ogromnom broju ljudi.
U naučnoj fantastici naših dana razrađena je čitava „nauka“ o savlađivanju prostranstava, koje je, prema Ajnštajnovoj hipotezi, ista takva fizička realnost kao što su materija i energija. U romanima zapadnih pisaca često se javljaju ideje termin „antiprostranstva“, „hiper-prostranstva“, „nula-prostranstva“, „antigravitacije“, „usporavanje vremena“ (pri nadsvetlosnoj brzini) itd. kao i kod sovjetskih. Savremena nauka iznosi dakle slične probleme pred pisce naučne fantastike. Slične ideje o prostoru, koje su u obliku hipoteza postavile egzaktne nauke, obrađene su i u romanu Jefremova.
Njegov junak, izvanredni fizičar Ren Roz, vrši „jednu od najimpozantijih revolucija u nauci“, dokazavši mogućnost „uravnotežavanja gravitacionog polja“, drugim rečima dostignuća „nula-prostranstva“ i „nula-gravitacije“.
Problem vremena tretira se i sa drugih aspekata. Vrativši se sa višegodišnjeg svemirskog putovanja, junaci Jefremova maštaju o još smelijim letovima na druge galaksije. Krećući se napred, oni uvek žele više . . .
Iz dubine svemira do Velikog Obruča dopiru nepoznati signali emitovani u obliku nerazumljivih simbola. Ti signali putuju stotine i hiljade svetlosnih godina iz jednog zvezdanog sveta u drugi. Ljudi primaju njihovu emisiju sa zvezde Epsilona Tukana dešifruju je i upoznavaju se sa onim što se na toj planeti dešavalo pre trista godina, na rastojanju od 88 parseka. Na kraju se, apoteozom, ustanovljuje da su ti signali poslati sa maglina Andromede – džinovskog zvezdanog roja, mnogo većeg od naše galaksije. Signali su bili poslati pre pola miliona godina, ranije no što je kod nas nastupio ledeni period i pojavio se čovek na Zemlji.
Čovečanstvo u romanu Jefremova nisu samo ljudi na Zemlji, već i svi nosioci višeg razuma u Vasioni. Ni vreme, ni prostor, ni večni mrak, ni kosmička studen, ne mogu sprečiti ljude da ustanove veze i izmenjuju znanja s braćom po misli.
Najuspeliji deo Jefremovljevog dela je zaključna scena romana: upućivanje zvezdoleta „Labud“ na novo putovanje. Dok se ta ekspedicija završi, zbog ogromne dužine, merene hiljadama svetlosnih godina, na kosmičkom brodu jedno pokolenje smenjuje drugo, i cilj će postići samo deca rođena na brodu za vreme putovanja. Taj podvig se vrši u ime „onih, kojih još nema, koji će doći posle mnogo godina“, u ime generacija XXX i XL stoleća. Ta štafeta, koju mi predajemo deci, a deca – unucima, traje vekovima, proteže se kroz neizmerne daljine vremena i prostranstava, povezujući čovečanstvo u jedinstvenu i prisnu porodicu.
(6)
U ovom delu jasno je izražena težnja da se vide ljudi onakvi kakvi će oni biti u daljoj budućnosti, kakvi oni treba da budu. Autora zanimaju razne strane društvenog i privatnog života, pa to i unosi u roman.
Istoričar i arheolog Veda Kong, koja je nekada volela „zvezdoplovca“ Erga Noora, za vreme njegovog odsustva zavolela je šefa spoljnih stanica Velikog Obruča, Dar Vetra, ali ona se nije predala novom osećanju, jer se „zvezdoplovac“ nije vratio sa putovanja. Erg Noor i njegova saputnica, astronavigator Niza Krit, „osuđuju“ sebe na novo dobrovoljno izgnanstvo: oni kreću u novu dugogodišnju ekspediciju, znajući unapred da se na Zemlju nikada neće moći da vrate, da će svoj život završiti na nekoj tuđoj planeti, ili u bezdanima Kosmosa. Veliki naučni podvig oni su spremni za izvrše za „one, koji će doći posle mnogo godina“, jer će rezultati ekspedicije postati poznati tek sledećim pokolenjima.
Ljudima ere Velikog Obruča nisu svojstveni sujeta, zavist i egoizam i otuda proističu svi njihovi postupci i uzajamni odnosi.
„Pulsacioni“ zvezdoleti, koji rade na principu „sabijanja vremena“, prelaze u „nula-prostranstvo“, brzinom koja hiljadama puta prevazilazi brzinu „starih“ nuklearno-raketnih zvezdoleta. Svaka „pulsacija“, koja prenosi astropilote na hiljade svetlosnih godina, povećava bezdan vremena, koje odvaja Zemlju od zvezdoleta. Za učesnike ekspedicije na zvezdoletu „Telur“ proći će tri-četiri godine, a na Zemlji – sedam stoleća. Na rodnu planetu oni će se vratiti kao došljaci iz daleke prošlosti, kao senke oživelih predanja.
Opis u romanu susreta u kosmičkom prostranstvu dva zvezdoleta – emisara sa Zemlje i stanovnika nepoznate planete – spada u najlepše stranice naučno-fantastične literature. Jefremov se ovde pojavljuje kao filozof koji interesantno i ubedljivo dokazuje da na svim naseljenim svetovima, razdvojenim čudovišnim bezdanima prostranstva i vremena, borba razumnih bića za slobodu tela i duha mora dovesti do približno adekvatnih rezultata. Svako čovečanstvo koje je tehnički doraslo do raseljavanja u Kosmos, mora stajati na visokom stupnju moralnog, a samim tim i socijalnog razvitka. Tom zaključku vodi ceo sadržaj njegove knjige. Dva zvezdoleta bez bojazni se približavaju jedan drugom u dubinama svemirskog prostranstva. Ni kod jednih ni kod drugih nema, niti može može (sic) zmijske zlobe, ili prikrivenih zločinačkih namera.
Čitalac sa velikim uzbuđenjem prati herojsku borbu koja vodi ekipa zvezdoleta „Tantre“ sa smrtonosnom magnetnom silom „Gvozdene zvezde“. Kada su nestale rezerve anamezona – materije sa mezonskim vezama jezgara, koje poseduju svetlosnu brzinu isticanja – a zvedzolet se još nalazio u gravitacionom polju gigantske ohlađene zvezde, posada „Tantre“ je aterirala na jednu od crnih planeta zvezde. I tamo, na tamnoj planeti, odigrali su se zanimljivi dogaćaji (sic): otkriven je zemaljski zvezdolet „Jedro“, koji je nastradao u Kosmosu pre 70 godina. Ljudi su tu prinuđeni da stupe u borbu sa čudovištima, rođenim u crnom mraku: s meduzama i kukastrokrstoidim (sic) stvorovima. Ekspedicija je pokušava da prouči i istraži spiralnodiskoidni kosmički brod, koji je odnekuda došao posle stotina hiljada godina putovanja po svemirskom okeanu...
Sve se to čita sa ogromnim interesovanjem i pisac zaista podučava čitaoca da misli novim kategorijama i pojmovima, jer se događaji o kojima priča, odigravaju na rastojanju od pedeset biliona kilometara od Zemlje! U to vreme, ekspedicija na Vegu ili Sirijus su manje složene, manje fantastične od leta koji bi se ostvario na Mesec u naše vreme.
Nedavno su dva sovjetska naučnika, Bernštajn i Novikov, proračunala da bi zvezdoletom brzine 250 hiljada kilometara u sekundu moglo da se dođe do centra naše Galaktike (uzimajući u obzir paradoks vremena) za 19,8 sopstvenih godina, što odgovara periodu od 30 hiljada zemaljskih godina. A let do maglina Andromede iznosio bi, po njima, 27,2 sopstvene godine ili 1,5 miliona zemaljskih godina. Isto toliko vremena bilo bi potrebno i za put natrag. Odnos početne i konačne mase rakete iznosio bi u tom slučaju 2,5 triliona. Od 2,5 miliona tona početne mase, do maglina Andromede bi doleteo jedan gam. A ako se uzme u obzir i povratak, onda bi broj od 2,5 miliona trebalo podići na kvadrat. Od odlaska do povratka na Zemlji bi prošlo, ni manje ni više, nego 3 miliona godina. Da li će imati bilo kada smisla upućivati ekspediciju na tako dalek, neostvarljiv put – pitaju se naučnici. Međutim, poznati sovjetski astrofizičar Kukarkin kaže da Bernštajn i Novikov misle kategorijama i pojmovima našeg vremena i da će se u dalekoj budućnosti moći ostvariti takvo putovanje.
Sovjetska naučna fantastika posvećuje pažnju ne samo tehničkom napretku, već i unutrašnjem svetu čoveka budućnosti, njegovoj psihologiji i težnji za otkrivanjem nepoznatog, koja će se u geometrijskoj progresiji ostvarivati i rasti pod dejstvom ekonomskih i socijalnih promena sutrašnjice. Ona ne posmatra nauku i tehniku kao stovarište gotovih otkrića i pronalazaka, već kao arenu borbe, gde živi čovek savlađuje otpor materijala i tradicije. U njoj se slivaju stvaralačke mogućnosti pisaca, naučnika i mislilaca.
Za sve vreme razvoja radnje pisci se postavljaju kao savremenici budućih događaja, za koje je, sve što oni vid i znaju, isto tako svakodnevno i obično, kao što su za nas naše stvari, postojeći naučni termini i društvene pojave. Takav umetnički postupak u nekoliko izaziva teškoće, ali postepeno čitalac usvaja zakone neobičnog sveta i počinje da veruje u njih, počinje da im prilazi i da ih meri merama koje je dao autor, koji je često do najsitnijih detalja razradio uzroke i posledice, proistekle iz njegovih fantastičnih zamisli.
Naučna fantastika postepeno otkriva zavesu budućnosti i, vođena devizom Gorkog: „Napred i navićše, sve napred i naviše na putu ka otkrivanju tajni Zemlje i neba“ – približava, kako se figurativno izrazio jedan pisac, našu planetu zvezdama.