Nažalost, kasnije godine života Morisa Renara - od 1930. do 1939. - bile su protraćene pisanjem ovakvih „popularnih“ romana, što je bio rezultat (između ostalog) iznenadnih finansijskih i emocionalnih turbulencija u ličnom životu u deceniji pre njegove smrti. Međutim, na sreću, on neće biti upamćen po njima. Čak i više nego na nekoliko gore nabrojanih romana, Renarova književna reputacija se zasniva na velikom broju kratkih priča koje najčešće prikazuju tamnije i tajanstvenije strane fantastičnog.
Renar je za života objavio šest velikih zbirki kratkih priča: Fantomi i lutke (Fantômes et fantoches (1905), dalje citirana kao FF), Nepomično putovanje (Le Voyage immobile (1909), VI), Gospodin d’Otremor (Monsieur d’Outremort (1913), MO), Poziv na strah (L’Invitation à la peur (1926), IP), Karneval tajni (Le Carnaval du mystère (1929)) i On koji nije ubio (Celui qui n’a pas tué (1932)). Pored toga, posthumni izbor iz stotina kratkih priča koje je Renar originalno napisao tokom dvadesetih i tridesetih za pariški dnevni list Le Matin (Jutro), zanimljivo nazvana Hiljadu i jedno jutro (Mille et un Matins, MM), pojavljuje se kao jedan deo Renarovog omnibusa, Fantastični romani i priče, (Romans et contes fantastiques, 1990).
Kao što je jedan akademski radnik primetio: „Opasno je prikačiti uske oznake na radove Morisa Renara, koji su, najvećim delom, mešavina fantastike, natprirodnog, naučne fantastike i detektivske proze“ (Baronian 176). A ovo se možda najbolje vidi u mnoštvu Renarovih kratkih priča koje se kreću u vremenu od praistorijskog do proročanskog, po stilu od baroknog do burlesknog, a po tematici od mitološkog do patološkog.
„Najčistiji“ SF u Renarovim kraćih ostvarenjima može se naći u nekim ekstrapolativnim pričama kao što je novela od 76 stranica „Nepomično putovanje“ (Le Voyage immobile (1908) [VI]). Materijalizujući određena imaginarna putovanja, kao ona koje je prikazao Fontenel (Fontenelle) u knjizi O mnoštvu svetova (Entretiens sur la pluralité des mondes, (1686)), Renard predlaže jednu eksperimentalnu antigravitacionu letelicu po imenu „aérofixe“ koja se, zadržavajući stacionarni položaj na nebu, „kreće“ od jedne lokacije do druge, pošto se Zemlja okreće ispod nje. Jedna druga kratka priča „Gospodin d’Otremor, džentlmen fizičar“ (M. d’Outremort, gentilhomme physicien, (1913) [MO]), opisuje jednog izuzetno nežnog naučnika koji u porodičnom zamku vrši eksperiment u telemechanics, koja je opisana kao „nauka upavljanja mašinama na daljinu, bez žica i samo uz pomoć upravljanja Hercovim talasima“ (456). Kada ga sujeverni stanovnici njegovog grada divljački napadnu, on aktivira — daljinskim upravljačem — porodični automobil dvosed (sada posebno opremeljen sečivima kose) i nemilosrdno ih masakrira. Naposletku, Renard meša crni humor sa ekstrapolativnom naukom u „Žabi“ (La Grenouille (1926) [IP]), u kojoj profesor fizike uspeva da prividno oživi mrtvu majku tako što na njen leš primenjuje Galvanijeve elektrošokove.
Usled snažnog zanimanja za različite oblike ljudske percepcije, Renar je napisao i mnogo kratkih priča koje oslikavaju dualne teme nevidljivosti i ogledala. Na primer, u satiričnoj kritici Velsovog Nevidljivog čoveka, humorističnoj priči „Čovek koji je želeo da bude nevidljiv“ (L’Homme qui voulait être invisible (1926) [IA]) Renar pokušava da izravna račune: nevidljivost neophono izaziva potpuno slepilo njegovog primaoca. U Renarovoj priči, izvesni ekscentrični naučnik po imenu Patpington veruje da je pronašao mašinu za nevidljivost; on je aktivira i privremeno oslepi, a verujući da je nevidljiv, smesta se upušta u raznorazna neprilična ponašanja, na primer, šeta se go u kući svekra i svekrve. „Humor“ ove priče (baš kao u Carevom novom odelu) zasniva se na činjenici da mašina ne radi, i da Papitngtona ostaje savršeno vidljiv prijateljima koji blagonaklono gledaju na njegove ekscentričnosti.
U jednoj drugoj varijanti teme nevidljivosti objavljenoj nekoliko godina ranije „L’Homme au corps subtil“ (L’Homme au corps subtil (1913) [MO]) Renar opisuje naučnika po imenu Bovankur (Bouvancourt) koji je takođe izumeo mašinu koja stvara privremenu nevidljivost — ali pri tome „eteriše“ njegovo telo, tako da može da prođe kroz objekte koji ga okružuju. Kako radnja odmiče, jedan zli nitkov tera Bovankura da ga učini nevidljivim (da bi lakše činio zločine) i Bovankur nevoljno pristaje. Međutim, čim je završio operaciju, potonji smesta propada do središta Zemlje: tokom svih eksperimenata on nikada nije „eterizovati“ svoje cipele. Kada je konačno shvatio fatalni potencijal svoje mašine za nevidljivost, Bovankur odlučuje da je uništi. Renarov ironičan tretman njegovog proznog junaka u ovoj priči postaje još jasniji kad čovek shvati da je u jednoj ranijoj kratkoj priči odgovarajuće nazvanoj „Čudna sudbina Bovankura“ (La Singulière destinée de Bouvancourt (1905) [VI]), ovaj isti lik navodno otkriva kako da uđe u ogledalo, postaje zarobljenik u svetu odraza, i na kraju umire. Stoga, putem ovog neočekivanog autorovog oživljavanja Bovankura nekoliko godina kasnije, Renar kao da namerno dodaje svojoj prozi još jedan paradoksalni obrt ponovnom prisustvu motiva o vidljivosti/nevidljivosti.
Na kraju, dva Renarova druga prozna ostvarenja koja pripadaju kategoriji naučne fantastike su njegove preistorijske priče: novela „Raspust gospodina Dipona“ (Les Vacances de M. Dupont (1906) [VI]) i kratka priča „Magla 26. oktobra“ (Le Brouillard du 26 octobre (1913) [MO]). U prvoj, u nedavno otkrivenoj pećini u južnoj Francuskoj su otkrivena ogromna jaja dinosaurusa. Zbog promenljivih klimatskih i geoloških faktora, ona su savršeno očuvana. Iz jaja se izenanada izlegu džinovski gmizavci koji izazivaju ogroman haos ne samo u okolini i kod paleontologa koji ih proučavaju, već i kod dobroćudnog Dipona koji je, gle ironije, rešio da provede jedan tih raspust na seoskom imanju svog prijatelja. U drugoj priči, čudna i neprirodna magla iznenada obavija jednog geologa i jednog botaničara dok rade blizu Ardenske šume. Kada se magla raziđe, oni shvataju da su neobjašnjivo projektovani milionima godina unazad u vreme kenozoika. Oni počinju da istražuju i najzad sreću pleme krilatih preistorijskih majmuna — granu evolucije nepoznatu modernoj nauci. Iznenada napadnuti, dvojica naučnika su prinuđeni da upucaju jedno od ovih stvorenja, koje, pre smrti, grabi zlatni džepni sat koji je ispušten tokom sukoba. Jezovita se magla tada vraća, i naučnici se ponovo nalaze u dvadesetom veku, pitajući se da li je sve to bila samo neka čudna halucinacija. Ali u blizini nailaze na prastari antropoidni skelet sa rupom od metka u lobanji i fosilizovnim džepnim satom stisnutim među koščatim prstima. I dok Renar posvećuje ovu drugu priču Edgaru Alanu Pou i njegovoj „Priči o Krnjim planinama“ (Tale of the Ragged Mountains), ona verovatno mnogo duguje i preistorijskoj priči njegovog prijatelja Ronija starijeg „Neverovatna Zemlja pećina“ (La Contrée prodigieuse des cavernes (1896)), o izgubljenoj zemlji koju naseljava civilizacija humanoidnih, visoko inteligentnih šišmiša.
Unutar (nesumnjivo) vrlo široke kategorije fantastične/horor i fantazi proze, Renarove priče kao da se bave gotovo svim osnovnim sastojcima. Na primer, po mnogo čemu podsećajući na priče kao što je Poova „Maska Crvene smrti“, tu su izrazito barokne priče o pošastima i smrtonosnim dvorskim intrigama, kao što je „Mistifikacija“ (Mystification (n.d. [MM])), „Le Lapidaire“ (Le Lapidaire (1905) [FF]), „Balkon“ (Le Balcon (1926) [IA]) i „Afera ogledalo“ (Affaire du miroir (1926) [IA]). Tu su priče o novim vrstama živih bića u okeanima, kao što je „Ajkula“ (Le Requin (b.d.) [MM]) u kojoj su mutirane ajkule naučile da love u jatima, i kao što je „Ronilac Džek“ (Jeff le scaphandrier (b.d.) [MM]) u kojoj podmornica iznenada počinje da vodi svoj sopsteni život. Tu su priče o čudnim vančulnim fenomenima i hipnotiziranim zombijima, kao što je „Ogledalo“ (Un Mirag (b.d.) [MM]), u kojoj se avetinjski lik Ajfelove kula materijalizuje pred očima francuskog paysana, koji kasnije otkriva da je njegov sin, baš u tom trenutku, skočio u smrt sa tog pariškog spomenika, i kao što je „Susret“ (Le Rendez-vous (1908) [VI]) u kojoj — u maniru „Valdemara“ — jedna žena, mesmerizovana da se pojavljuje na redovnim nedeljnim nelegalnim ljubavnim sastancima, iznenada umire i biva sahranjena, ali se uporno svake nedelje vraća iz groba u dogovorni sat (na užas njenog ljubavnika, koji ne uspava da joj utekne). Ima mnogo priča o tragičnim nesporazumima kao što je „Čudovište“ (L’Ogre (b.d.) [MM]) u kojoj devojčica ubija dobrog starca zato što veruje da je čudovište iz njene omiljene bajke. Tu su i mitološke fantazije, kao što je „Smrt i školjka“ (La Mort et le coquillage (1907) [VI]) u kojoj muzičar prislanja uvo na jednu conch shell i biva zarobljen čudesnim okeanskim zvucima koje čuje iz nje i smesta umire, jer je čuo zov sirena, ili kao što je „Sopran“ (La Cantatrice (1913) [MO]) u kojoj se za tajanstvenu mladu opersku pevačicu sa neverovatno dražesnim glasom ispostavlja da je uvaćena sirena. A tu je čak i jedna samosvesna priča koja se bavi odnosom između proznog pisca i njegovih tvorevina, „Pukotina“ (La Fêlure (1905) [FF]), u kojoj paranoični romanopisac lično sreće svog fikcionog zločinca, pa mora da brzo izbriše jedno poglavlje u svojoj knjizi da izbegne da sam ne bude ubijen.
Ali Renarova raznovrsnost i maštovitost se najbolje ogleda u klasičnom žanru priče o duhovima, u rasponu šerlok-holmsovskih objašnjenja nečega što se opire logici, do stravom ispunjenih priča o opipljivom ali neobjašnjivom. Na primer, u detektivskoj priči „Fotografisani duh“ (Le Spectre photographié (b.d.) [MM]), snimci iz navodno uklete fabrike jasno prikazuju skelet fantoma koji tumara prostorijama; ali na kraju se ispostavlja da su to samo snimci lokalnog provalnika koje je snimila automatska sigurnosna kamera greškom povezana na jedan rendgen. U jednom spiritualnijem modu — po uzorku na dobro poznate napore Edisona i Hudinija (Houdini) da stupe u kontakt sa mrtvima10 — Renarova priča „Slušajući senke“ (Aux Ecoutes des ténèbres (1926) [IA]) opisuje vojnika iz Prvog svetskog rata koji dobija telefonski poziv od druga sa fronta, da bi na kraju saznao da mu je drug odavno ubijen. U tradicionalnom gotskom stilu, prazan ali razuman srednjovekovni oklop i tajanstveni šapatom izgovoreni glasovi mogu se naći u „Ukletom zamku“ (Château hanté (1913) [MO]). U romantičnoj i sentimentalnoj priči o duhovima pod nazivom „S-one-strane“ (Au-delà (b.d.) [MM]) jedan mlad udovac teško podnosi smrt supruge, sve dok ga ne uteši duh njegove mrtve žene. Čak i legenda o ukletom brodu poznatom kao Leteći holanđanin ima svoju Renarovsku varijantu u pričama kao što su „Magla na moru“ (Brouillard en mer (b.d.) [MM]), gde fatalan sudar na maglom okovanom moru sprečava iznenadna astralna materijalizacija sestrinskog broda koji je potonuo pre mnogo godina na istom mestu, i kao „Prokletstvo Esena“ (La Damnation de ‘l’Essen’ (1926) [IA]), gde su satanski nemački kapetan i njegov ubistveni brod prebačeni u sablasno carstvo u kome, kao Đavolovi izaslanici, mogu večno broditi morima.
Kao što će većina čitalaca odmah pretpostaviti, jedan dobar deo ovih kratkih priča Morisa Renara će neprestano biti reciklirana od strane autora spekulativne proze od prvih decenija 20-og veka. Neke od njih su postali filmovi ili pojednine epizode američkih televizijskih programa kao što su Zona sumraka, Priče sa Mračne strane, ili Priče iz kripti. Ja sam ovde istakao samo jedan reprezentativni uzorak Renarovog ukupnog opusa kratkih priča; detaljna intertekstualna analiza književnih ili kinematografskih pozajmljivanja iz njega zahtevala bi mnogo više prostora nego što to može ponuditi ovaj kratki uvodni članak
Međutim, dve se činjenice čine jasnim. Prvo, ako bi sadašnji angloamerički naučnofantastični akademski svet konačno posegao izvan svojih restriktivnih ideoloških logocentričnih granica, imperativ je da bude dostupno više (i boljih) prevoda stranih SF autora kao što je Moris Renar.
Drugo, i poslednje, mesto Morisa Renara u evoluciji SF žanra je neobično polivalentno i trans-istorijsko. Kao što je jedan kritičar primetio, on „je na spoju dvaju doba“ (Fauchereau, 25). Ja bih pošao i korak dalje i opisao Renarove radove kao most između čitava dva sveta: ne samo po pitanju hronologije (devetnaestovekovni fin-de-siècle i dvadeseti vek) i estetike (gonkurovci i nadrealisti), već u po pitanju one dve osnovne strane ljudske psihe — racionalnog i iracionalnog. Dok njegova merveilleux scientifique ostvarenja najviše duguju spekulativnoj prozi H. Dž. Velsa i Ž. H. Ronija starijeg (a vrlo malo naučnoj prozi Žila Verna), najveći deo Renarovog opusa još više duguje majstoru fantastike, Edgaru Alanu Pou.
PRIMARNI RADOVI: Sledi hronološka lista romana i kratkih priča koje je objavio Moris Renar, a koji se mogu opisati kao predominantno naučna fantastika [SF], fantastika-horor [FH], ili detektivska proza [DF], završno sa dve zbirke publikovane 1990. god.
Fantômes et fantoches (Phantoms and Puppets). Kratke priče. Paris: Plon, 1905. (pod pseudonimom Vincent Saint-Vincent). [FH]
Le Docteur Lerne, sous-Dieu (Doctor Lerne, Undergod). Roman. Paris: Mercure de France, 1908 (Paris: Crès, 1919; Paris: Tallendier, 1958; Paris: Belfond, 1970; Verviers, Belgium: Marabout, 1975). Preved. (anon.) kao New Bodies for Old (NY: Macaulay, 1923). [SF]
Le Voyage immobile, suivi d’autres histoires singulières (The Immobile Voyage, followed by Other Strange Stories). Kratke priče. Paris: Mercure de France, 1909 (Paris: Crès, 1922). Preved. (anon.) kao The Flight of the Aerofix (NY: Stellar, 1932). [SF/FH]
Le Péril bleu (The Blue Peril). Roman. Paris: Michaud, 1911 (Paris: Crès, 1920; Paris: Tallendier, 1958; Paris: Belfond, 1974; Viviers, Belgium: Marabout, 1976). [SF]
Monsieur d’Outremort et autres histoires singulières (Mr. Outremort and Other Strange Stories). Kratke priče. Paris: Michaud, 1913 (Paris: Crès, 1921 with the title Suite fantastique). [SF/FH]
Les Mains d’Orlac (The Hands of Orlac). Roman. Paris: Nilsson, 1920 (Paris: Plon, 1933; Paris: Belfond, 1970; Verviers, Belgium: Marabout, 1978). Prevod i adaptacija Florence Crewe-Jones kao The Hands of Orlac (NY: Dutton, 1929; London: Four Square, 1961 [filmska verzija]; prevod Iain White, London: Souvenir, 1981). Objavljen prvo u 58 epizoda u L’Intransigeant (May 15-July 12, 1920). [SF/FH]
L’Homme truqué (The Altered Man). Roman. Paris: Crès, 1921 (Paris: Tallendier, 1958). Crès edition uključuje i dve kratke priče: „Château hanté“ (Haunted Castle) i „La Rumeur dans la montagne“ (The Murmur in the Mountain). Tallendier edition uključuje Un Homme chez les microbes umesto kratkih priča. [SF/FH]
Le Singe (The Ape/The Fake). Paris: Crès, 1925. Roman. Prevod Florence Crewe-Jones kao Blind Circle (NY: Dutton, 1928; London: Gollancz, 1929). Koautorstvo sa Albert Jean. Objavljen prvo u 62 epizode u L’Intransigeant (April 15-June 19, 1924). [SF/DF]
L’Invitation à la peur (Invitation to Fear). Paris: Crès, 1926. Kratke priče. Oba reprinta ove zbirke (Paris: Tallendier, 1958 and Paris: Belfond, 1970) nose originalni naslov, ali ne sadrže iste priče. [SF/FH]
Un Homme chez les microbes (A Man Among the Microbes). Paris: Crès, 1928 (Paris: Ed. Métal, 1956; Paris: Tallandier, 1958). Roman. Verzija Ed. Métal ukljuluje kratke priče „L’Image au fond des yeux“ (The Image in the Depths of the Eyes) i „L’Homme qui voulait être invisible“ (The Man Who Wanted To Be Invisible), whereas dok Tallendier edition uključuje roman L’Homme truqué kao što je već rečeno. [SF]
Le Carnaval du mystère (The Carnival of Mystery). Kratke priče. Paris: Crès, 1929. Neke od ovih kratkih priča — i neke iz zbirke L’Invitation à la peur — reprintovane su u Le Papillon de la mort (Paris: Nouvelles Editions Oswald, 1985). [FH/DF]
Celui qui n’a pas tué (He Who Did Not Kill). Kratke priče. Paris: Crès, 1932. Mnoge od ovih kratkih priča su prvobitno objavljene u La Petite Illustration in 1927-31. [FH/DF]
Le Maître de la lumière (Master of Light). Roman. Prvo objavljen u 54 epizoda u L’Intransigeant (March 8-May 2, 1933). Posmrtno objavljen kao knjiga (Paris: Tallandier, 1947). [SF]
Contes des „Mille et Un Matins“ (Stories from „A Thousand and One Mornings“). Kratke priče. Sakupljene i posmrtno objavljene (u Romans et contes fantastique, 1990). [SF/FH/DF]
Romans et contes fantastiques. Paris: Laffont „Bouquins,“ 1990. Sadrži pet kompletnih SF romana (Le Docteur Lerne, Le Péril bleu, Les Mains d’Orlac, Un Homme Chez les Microbes i Le Maître de la lumière) kao i širi izbor njegovih boljih SF i fantastičnih-horor kratkih priča. Ova edicija takođe sadrži razne Renarove krtičke eseje, sudove o Renaru nekolicine njegovih savremenika, kratku biografiju i tri bibliografije (svih Renarovih književnih dela, i potonje filmske i televizijske adaptacije napravljene po njima).