Veronika Santo o Nebeskim zvonima :
Evo, ja sam pročitala, hvala što si mi poslao knjigu.
Stigla mi je na čitanje u jednom posebnom periodu: moja majka je otišla nakon duge bolesti, našla sam se u Zadru s puno uspomena u vrijeme korona virusa i otkazanim letovima koji su mi onemogućili povratak u Rim. Rim kojeg sam odmah ponovno našla u priči Šapat večnosti. Mislim da je atmosfera „nagomilane povjesti“, koja me uvijek pomalo onespokojava vrlo dobro ispričana, vjerojatno zato što je nekad bila proživljena. Rim vruć i nesnosan, a opet neodoljiv, spreman da te uvuče u neku svoju dimenziju za koju nikad ne znaš je li stvarna ili zamišljena.
Da je sve na neki način proživljeno vidi se i drugim pričama. Ne samo zato što se u poneke od njih osobno uključuješ kao narator(Nebeska zvona, Osamnaestica, Motel ispod Juhor planine), nego i radi emotivnog naboja priča, fine psihološke razrade likova, radnji koje se odvijaju na realnim mjestima, mjestima koja su i sama protagonisti ispričanog.
Ovo se naročito vidi u priči „Bela tama“ koja je i okvir melankoliji, nekoj tihoj gorčini i ranama koje nikad nisu zacijelile ni kad su naizgled zaboravljene.
Ima nečeg starinskog u tvom načinu pripovjedanja. Nema traženja iznenađenja po svaku cijenu. Strukura priča je klasična, ritam je odmjeren. U priči „Gospodar šakala“ ideš još i dalje dajući joj oblik pisma-pripovjetke, forme koja je bila naročito popularna u nekim drugim vremenima, kada se više čitalo i bilo manje zavisno od drugih medija.
Nisam neki ljubitelj horror žanra, ali užas u tvojim pričama služi za ispričati priču, ima funkciju, nije cilj sam po sebi. Naprotiv, dobro je odmjeren i vuče čitaoca prema kraju priče. Nisam se niti jednom dosađivala, niti jednu priču preskočila.
Jedina primjedba je da su priče „Šapat večnosti“ i „Nebeska zvona“ trebale biti jedna do druge, na samom početku knjige, jer zapravo tvore jednu cjelinu.
