Hm, ovako: Od devedesetih - a naročito tokom prve decenije ovog veka - urbana fantastika se potpuno odvojila od horora i dobila neke svoje zakonitosti. Jedna od najvećih značajki je svet u kojem se radnja odvija. To je po pravilu ili naš svet, dakle svet u kojem mi živimo, samo što prosečan žitelj sveta nije svestan postojanja natprirodnih elemenata, ili svet istovetan našem, u kojem je natprirodno sastavni deo svakodnevice. Neki od predstavnika ovih pristupa objavljeni su i kod nas. "Olujni talas" Džima Bučera u prvom slučaju i "Mrtva si, veštice" Kim Harison ili "Grešna zadovoljstva" Lorel Hamilton u drugom slučaju.
Gledston od toga odstupa dramatično. Njegov svet je izuzetno sličan našem i reklo bi se da čak jeste naš svet, ali s dramatično drugačijom istorijom i geopolitičkim razvojem, tako da iako ima velike sličnosti s našim društvom dvadeset prvog veka, čita se kao da je reč o nekom sekundarnom svetu. Taj "isto ali drugačije" momenat je prilično redak u urbanoj fantastici, kojoj ovaj serijal ponajviše pripada.
Dalje, ovakve knjige obično nisu društveno angažovane. Gledstonova fantastika se vrlo često bavi Drugim, ali ne u smislu demona ili vanzemaljaca, već u smislu došljaka u neko drugo mesto, sukoba kultura i društvenih slojeva. Njegovi romani su po pravilu polja za istraživanje korena društvenih sukoba, ali i intimnih pobuda koje teraju ljude na određene postupke. To je opet relativno strano urbanoj fantastici, koja je zapravo mešavina horora i krimića, pa ponajviše baštini tradiciju krimi romana, koji su usredsređeni na protagonistu i svet posmatraju isključivo kroz njegove oči (pa su zato često pisani u prvom licu) i kroz interakciju protagoniste sa svetom. Širi društveni kontekst načelno nije bitan. Kod Gledstona je to upravo suprotno, jer širi kontekst usmerava protagoniste i daje okvir njihovom delovanju, koje ne bi postojalo ili bi bilo dramatično drugačije da okolnosti nisu takve.
Sistem magije je izvanredno originalan i u suštini se svodi na pravo. Pratkikanti magije, tzv. Craftsmen, zapravo su advokati i savremena civilizacija počiva na mreži obaveza i sporazuma koji predstavljaju manifestacije voljnih akata (što i jeste suština pravnog poretka i u našem svetu). Većina pisaca ne posvećuje ovoliku pažnju unutrašnjoj logici sistema magije u njihovim romanima, jer suštinski nije ni bitna, pošto su priče character driven i magija (ili tehnologija) nije ništa do gimmick i oblanda za krimi zaplet. Ovde je drugačije, jer je pisac postavio pravila igre koja ne može da naruši deus ex machina momentima.
Ima toga još koliko god hoćeš. Ovo su neke relativno nepovezane misli koje sam nabacao u odgovor na tvoje pitanje. Možda je najvažnije što je ovde reč o istinski maestralnom piscu - čisto sa stanovišta jezika. Rečenice su mu brlijantne, a vladanje strukturom romana krajnje modernističko. Ovo je vrlo daleko od generičke fantastike i ima o čemu da se razmišlja dok se čita.