Upravo pročitah i...

Author Topic: Upravo pročitah i...  (Read 51690 times)

angel011

  • Sr. Member
  • ****
  • Posts: 299
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #105 on: November 25, 2016, 11:13:15 AM »
Meni prikaz nije bio toliko haotičan koliko mi izgleda kao nešto što je namenjeno onima koji su već čitali knjigu.

Anomander Rejk

  • Full Member
  • ***
  • Posts: 105
  • Strah je ubica uma.
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #106 on: November 25, 2016, 04:18:17 PM »
Можда сам ја старомодан и можда ме је време прегазило тако да ми ово можда није ни намењено, али приказ ми је прилично хаотичан и не успевам да из њега до краја дочарам књигу. Ја бих ипак да ми приказивач да некакав контекст - неколико речи о аутору, пар речи о сижеу књиге, па тек онда да крене у анализу. Овако ми ништа није јасно - кад си први пут поменуо трагичан крај Еленор, ја као читалац приказа немам никакву представу ко је и шта је Еленор. Ако треба да гуглам да би се информисао, онда ми не треба ни твој приказ, јер ћу на нету сигурно наћи много детаљније приказе. А после то иде много боље. Фудбалско поређење ти је занимљиво, али и предуго.
Prikaz namerno nije pisan na ,,klasičan'' način, jer mislim da ova odlična i neobična knjiga zaslužuje i pokušaj drugačijeg pristupa. Ne tvrdim da je bog zna kako uspešan, ali koliko je u
mojoj moći potrudio sam se da bude zabavan i neobičan.
Tebi se nije svideo-poštujem, i to je normalno, kao što je normalno da ima i onih kojima se svideo i koji su to i rekli, i koje je možda zainteresovao za ovu knjigu.

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #107 on: November 29, 2016, 07:47:02 AM »
Ehh, stvarno nema lepšeg čitalačkog uživanja od impresivnog prvenca…  :)





Dakle, Amazon ga predstavlja ovako: A native of Seattle, Steve Toutonghi studied fiction and poetry while completing a BA in Anthropology at Stanford. After various professional forays, he began a career in technology that led him from Silicon Valley back to Seattle. Join is his first novel.


I to kakav roman! Ostavila sam sinoć epilog nedočitan, najpre da večeras imam zagarantovano dobro štivo za laku noć, a donekle i da minimiziram spojlere.  8)

Elem, Steve nudi vrlo intrigantan posthuman model - obaška što nam hive-mind koncept svakako nije žanrovski nov, još tamo od palpičnog Borga, jelte, ali Steve upražnjava pristup modelu koji je veoma savremen, veoma moderan, veoma ‘potkovan’, što bi se reklo.

Dakle, ljudi se implantom spajaju u grupe, i, jednom tako spojeni u Join, stvaraju novi ( i besmrtni, to je ono najvažnije) entitet kojem su pojedinačna ljudska tela samo “drives”, samo organski periferali, dok je join-svest zajednička i trajna. A ta svest percipira svoja ujedinjena pojedinačna tela – svoje ‘drives’- potpuno onako kako mi percipiramo sopstvene udove. I tako, sa periferalima rasutim po svim kontinentima sveta, Join-svest vlada percepcijom koju je nama prilično teško zamisliti, a kamoli vizualizirati. No Steve Toutonghi poseduje zaista velik talenat da saopšti model kao potpuno nov i sasvim neopterećen bremenom često trivijalnog žanrovskog pedigrea.

Dakako, primarno je tu pitanje – kome se priključiti? Čiju to psihu trajno deliti, u čijem to unutrašnjem univerzu večno trajati? Otud, ljudi se najpre ujedinjuju sa svojim ljubavnim partnerima, kasnije opcionalno dodaju sopstvenu decu, a potom, u poznijoj fazi Joina, dodaju i nove, nepoznate članove. Benefit je obostran: stari članovi Joina ‘osvežavaju’ njegov duhovni format prilivom novih percepcija a novi član na samom početku života i karijere stiče dragoceno znanje i iskustvo koje samo silne godine mogu da obezbede. I kako vreme protiče, tako Join svest postaje sve potpunija i sve moćnija.

Naravno, Toutonghi nudi futurizam u kom je ta konkretno tehnologija još uvek u ranoj fazi, svega četiri decenije aktivne Join istorije, i sudar mentaliteta sa ‘solo’-ima, sa neujedinjenim ljudskim jedinkama se tek zahuktava.

Predivan worldbuilding, vrlo promišljen, i vrlo intenzivan. A onda, naravno, tu je i zaplet sa silnim nabojem: pratimo dva Joina, po imenu Leap i Chance, oba petočlana, i oba traumatizovana sudbinama svojim jedinki: Chance je jednog člana izgubio kroz nasilje, a drugi mu umire od raka, dok je Leap pod traumom zvanom ‘flip’, kada se veza između pojedinačnih umova polako gubi a Join-svest raspada. Jedan od uzroka bi mogao biti i taj da je Leap pridružio majku jednog od svojih članova koja je bila na samrti, i join je videla kao beg od bolne smrti u poslednji čas. No pošto je ceo život bila iskreni protivnik te (za nju bogohulne) join tehnologije, postoji mogućnost da je njen dolazak u join Leap aktivirao nekakvo podsvesno raspadanje duhovne veze između članova. Leap i Chance traže odgovore na svoja pitanja, u trci sa vremenom.

Zaista fenomenalno napisano, predivan debi roman i ime koje svakako vredi zapamtiti - Steve Toutonghi.

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #108 on: December 05, 2016, 07:11:01 AM »
Nekako mi se svake godine posreći da naletim na makar jedan izuzetan time-travel roman, a izgleda da ni ova godina neće biti izuzetak!    :)




J. Travis Phelps je malko misteriozan autor, gde god naletim na njegovo ime nailazim na samo ovaj naslov, pa je sasvim moguće da je u pitanju debi roman. A ako je tako onda je roman još impresivniji - vrlo kompaktno isporučen paket misterije, trilera, detektivca, istorijske drame i zaista odlično konstruisane gomile paradoksa kakve već fenomen putovanja kroz vreme nama žanrovcima maltene podrazumeva.

Dalje, sama naslovnica je također intrigantna - verujem da lako prepoznajete detalj iz špice za HBO seriju “Rome” - i to je jedna od intrigantnih komponenti na kojima se štivo vrlo vešto poigrava sa kanonima real-life fikcije.

Sve u svemu vrlo impresivno zamišljeno i izvedeno – knjiga je pravi užitak i stvarno verujem da zaslužuje svaku preporuku, a da stvar bude još bolja – možete je besplatno skinuti ovde: https://sites.google.com/site/ansjrlk/Saboteur-A-Novel

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #109 on: December 09, 2016, 07:32:51 AM »
Elem, ovaj roman je za mene stvarno idealan predstavnik svih blagodeti žanrovske indie produkcije:





S jedne strane, Cumulus nudi svu infrastrukturu koju podrazumevamo (a najčešće i dobijamo) od respektabilnih izdavača - od poštene redakture pa do pedantnog uredništva – a s druge strane nudi i sve prednosti autonomnog autorstva, koje nije moralo da se kompromituje sa izdavačkom politikom podilaženja čitalaštvu zarad bolje prodaje. Otud, na svakoj stranici Cumulusa Eliot Peper kao da izjavljuje - ovo je moj roman, i ja ću u njemu da govorim o svemu što mene zanima, i to na način koji meni prija.

I naravno, tolika doza samopouzdanja lako uspeva da vam zarazno približi sve to što Pepera zanima.

A zanima ga ekstrapolacija ovog našeg konfuznog post-Snowden sveta, inficiranog vrtoglavim tehnološkim razvojem i mučnim disparitetima koje ono prozivodi, to u najneodgovornijoj verziji svoje primene.

Tako Peper nudi sutrašnju verziju giganata koji nam već danas dominiraju svakodnevicom, to od Ubera i Gugla pa sve do haj-tek fenomena tek u začetku, kao recimo frilans modela zaposlenja koji već i sada očigledno i veoma ozbiljno podrivaju temelje društvene zaštite najugroženijih delova populacije.   

Odličan tehno triler, sa snažnim fokusom i beskompromisnom karakterizacijom, ne toliko distopičan koliko otrežnjavajući – sve u svemu, vrlo uverljiv pogled u jedan vrlo mogući futurizam, sa nadom da će nas ipak mimoići ili barem da ćemo mu u međuvremenu dorasti.



Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #110 on: December 16, 2016, 05:54:16 AM »
ehm, dakle, Warren Ellis i njegov Normal:




Ne znam zašto ali Ellis mi je privlačan, možda i privlačniji nego što to zaslužuje. Ovaj roman je još jedan dokaz za to, jer ja ni uz najbolju volju nisam u stanju da objasnim zašto mi je bio toliko zanimljiv pri čitanju.

Reč je o tehno-trileru koji nudi prilično zanimljiv pogled na bliski futurizam: reč je upravo o futuristima (od one mundane, korporativne vrste) kojima su njihove sopstvene projekcije naše bliske budućnosti "došle glave", metaforički rečeno. A radnja se zbiva u nekoj vrsti sanatorijuma za upravo takve profesionalce, koji su zbog svog "zurenja u ambis" fasovali nervne slomove.

I zanimljivo je to za čitanje, naravno, ali, realno govoreći, pamtim sijaset SF romana koji su tu temu daleko dublje, šire i iscrpnije obradili, tako da... ne izdvaja se bog zna kako ni po čemu, a sigurne ne po bilo kakvoj poenti. Koje praktično i nema, ako ćemo pravo. Ali kako to već biva sa Ellisom, lako ga je čitati: elokventan je i prikladno vulgaran, ima vrlo dobar osećaj za održavanje čitalačke pažnje, govori o ultra zanimljivim i relevantnim stvarima i... kratak je, ako ništa drugo.

Doduše, da mu proza ima malko više supstance možda i ne bi bio...  ???
« Last Edit: December 16, 2016, 06:10:22 AM by Lidija »

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #111 on: December 28, 2016, 05:26:08 PM »
U sklopu akcije "popunjavanja žanrovskih rupa" (hihi), gde se osvrćem na neke propuštene prilike po pitanju malko starijih naslova, na red je došao i roman Remnant Population, Elizabeth Moon, 1996.




E sad, ja iskreno poštujem Elizabeth Moon, a njen roman Brzina mraka smatram istinski odličnim, i to od one vrste odličnosti za koju smatram da nikako nije slučajna, nego da je zaista rezultat piščeve zrelosti i svetonazora sa kojim se lako nalazim i često u potpunosti slažem. Otud je čitanje ovog romana veorvatno bilo silno uslovljeno izvesnim očekivanjima, koje sam tekst nije ama ni mrvičak ispunio...  :-[


I dobro sad, fer je da priznamo kako je reč o romanu koji je praktično žanrovski prvenac, pošto je Moon karijeru startovala sa trilogijom epske fantastike, i bila prilično zapažena u tom startu: za prvi deo trilogije, Sheepfarmer's Daughter, dobila je Compton Crook nagradu, koju su dobili, između ostalih, i James Knapp za State of Decay i Paolo Bacigalupi za The Windup Girl. Tako da mi je i ta nagrada poslužila kao neka vrst podstreka za povisoka čitalačka očekivanja, jer Remnant population je roman napisan skoro deceniju kasnije, što mi je nekako podrazumevalo i superiorniji proizvod, s obzirom da je Moon do tad imala dovoljno vremena za razna autorska usavršavanja.

E sad, očekivanja su mi i ispunjena, i nisu, to zdravo istovremeno: roman svakako ima naznake nekih specifičnih tema i još specifičnijih prisutpa tim temama koje Moon plasira u Brzini mraka, ali u isto vreme, sama izvedba je negde duž linije najnižeg zlatnodopskog nazivnika po pitanju žanrovskih tropa. A to svakako nisam očekivala.


Remnant population nudi jednu našu svemirsku koloniju na izdisaju: korporacija koja je finansirala tu koloniju došla do zaključka kako je ista postala ekonomski neisplativa. Delimični razlog tome je i lokacija same kolonije, za koju se kasnije ustanovilo da je odabrala maltene najgori deo planete za svoj smeštaj, pa je u toj i takvoj situaciji korporacija došla do zaključka da je daleko isplativije iskoristiti te iskusne koloniste kao bazu za novi pokušaj na nekoj drugoj planeti. Kojih, reklo bi se, u ovom worldbuildingu ima praktično u izobilju, iako su sve te planete lišene bilo kakvog inteligentnog života.

I tako rečena korporacija svojim kolonistima daje svega 30 dana da spakuju najnužnije sitnice i budu spremni za transport na novo i neznano odredište.  A Ofelia Falfurrias je sedamdesetogodišnjakinja koja je ceo svoj život provela u toj koloniji, i ideja o odlasku i ponovnom početku na nekoj drugoj planeti je nimalo ne privlači. Njen život je bio taman dovoljno težak i sumoran da joj i sama ideja o izdvajanju iz kolonije odjednom postaje sve privlačnija: Ofelija ima agresivno patrijahalnog sina sa kojim se nimalo ne razume, pragmatičnu snaju sa kojom se nimalo ne podnosi, i mali povrtnjak u koji je uložila svoje dragocene godine i snagu. Otud, Ofelija lukavo uspeva da izbegne sve transporte ljudstva u orbitu, i na kraju ostaje potpuno sama na planeti, i, prvi i jedini put u svom životu, slobodna od svih društvenih i porodičnih stega. Ergo i naslov, remnant population.

No, kako to već biva u životu, taj period povratka iskonskom raju se ispostavlja kao vrlo kratak: druga kolonistička korporacija uskoro okušava svoju sreću na istoj toj planeti, ovog puta koristeći dragocene informacije koje su upravo Ofelijini kolonisti stekli. I mada se to njihovo prvo prizemljavanje odvija dovoljno daleko od Ofelijinog habitata, ona preko satelitske veze prati sletanje i tragičnu sudbinu ekipe novih kolonista - naime, pobili su ih "domoroci" za koje Ofelija (i njeni kolonisti, naravno) nisu ni znali da postoje na planeti.

Evenutalno, ti "domoroci" nalaze i Ofelijin habitat, i kroz niz sitnih susreta ona se polako upoznaje sa njima, a eventualno i komunicira, to uglavnom zahvaljujući svom specifičnom pogledu na život i svet oko sebe.

Prelepa tema, i vrlo dobar pristup, nema tu zbora: žena u poznoj životnoj dobi, sa dovoljno iskustva da shvati u čemu je to tačno većina njenog života bila proćerdana, i da ta dragocena saznanja primeni u toj drugoj po redu, a ujedno i poslednjoj životnoj šansi. Ali sama izvedba je beznadežno slaba, zarobljena u najinfantilnijim sf tropima koji proizvode striktno najšablonskije  karakterizacije i najpredvidivije zaplete, servirane u gotovo iscrpljujuće banalnoj simplifikaciji modela prvog kontakta... recimo, pomalo kao u filmu Avatar.

I tako... sve u svemu, pomalo razočaravajuće iskustvo, iako i dalje cenim autora.  :-\ da sam na ovu knjigu naišla sa njenom originalnom naslovnicom, moje duboko ušančene predrasude bi me svakako naterale da je batalim i bez čitanja... i bile bi u pravu...  8)


Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #112 on: January 02, 2017, 07:04:29 AM »
Generalno se ultra zanimljive stvari dešavaju kad se ne-žanrovci late nekih naizgled tipično žanrovskih tema. U ovom slučaju, reč je o debi romanu sa čvrstim fokusom na bliski futurizam sa jednom od najverovatnijih i najubistvenijih eko-katastrofa: sa hroničnim i nepovratnim gubitkom vode.




Roman prati dvoje mladih ljudi zarobljenih na rapidno smanjujućem delu Los Anđelesa u kom su sklonište našli samo najtvrdoglaviji stanovnici grada koji uporno odbijaju evakuaciju. Ali to odbijanje nije rezultat optimizma u pozitivno rešenje ekološke katastrofe, nego je više rezultat straha od života kakvog relokacija podrazumeva: Ray je dezerter kom je čak i takvo životarenje primamljivije od robijanja u vojnom zatvoru, a Luz je bivša starleta koja kao da otelotvoruje svaku bogovetnu negativnu karakteristiku te industrije na duhovni razvoj mlade ljudske jedinke.

Njihova originalna namera je da izbegnu evakuaciju i ostanu u njenoj luksuznoj vili, koja je sa nedostatkom vode postala tek proširenija varijanta straćare. Gradske službe ipak obezbeđuju minimalna sledovanja pijaće vode i konzervisane hrane, to zajedno sa malo obilnijim sledovanjem masovno proizvođene i ultrajeftine koka-kole. 

Ali tom njihovom suicidalnom tavorenju dođe kraj kad naiđu na izgladnelo i očigledno zlostavljano dvogodišnje dete: u naporu da spasu dete već očigledno fizički deformisano od neadekvatne ishrane, Ray i Luz se odlučuju za samostalan put preko pustinje, rađe nego za gradsku evakuaciju.

Eksperimentalan po formatu i duboko potresan u svom sadržaju, Gold Fame Citrus nudi distopiju koja više asocira na Mekormakov Put, negoli na novije standardne žanrovske projekcije eko katastrofe. A u konstrukciji te apokaliptične distopije Watkinsova je beskompromisna taman koliko i digresivna, očigledno vođena onim najfinijim porivom mladog autora da napiše prvi roman kao da će mu ujedno biti i jedini.  :) I naravno, sa tako superiornom jezičkom veštinom i širokim interesovanjima, Watkinsonova uspeva da isporuči vrlo impresivan worldbuilding, ukomponovan na delovima koji su čak i pojedinačno nadmoćni, dok su u kompletu gotovo na nivou noćne more.

Krećući od premise da ljudi koji nisu u stanju da se adekvatno staraju o sebi ne bi trebalo da u svoje trapave ruke uzimaju i sudbinu nepoznatog deteta, Watkinsova niže zbivanja koja otvaraju tako brojne uvide u sve vrste man-made tragedije, da su sama iščekivanja te tragedije redovito na nivou sa kog ona sama eventualno dođe maltene kao antiklimaks. Što je, verovatno, i glavna snaga njene paralele sa eko-katastrofom koju nudi: maltene zateknete sebe kako rezignirano priznajete poraz u svoj toj strepnji, i to poraz od one najautodestruktivnije varijante, tipa – ajde više da se i to dogodi, pa da završimo sa svime.

Taj osećaj pri čitnaju Watkinsova majstorski održava upornom digresivnošću, koja je naizgled fantazmagorična ali je u suštini ponajviše histerična, paranoična i bez zadrške psihotična. Što je, paradoksalno, njena najčvršća veza upravo sa stvarnošću: ako ste ikada čuli ijedan «argument» da MMR vakcina uzrokuje autizam, dimenzije hipoteza kojima Watkinsova ocrtava svoju distopiju biće vam ne samo lako prepoznatljive, nego skoro pa podrazumevajuće.

Što je možda i razlog zašto su ne-žanrovski pisci toliko impresivni u svojim verzijama lako ekstrapoliranih apokalipsi: zarobljeni u getu žanrovskog svetonazora, naši SF pisci neretko opisuju generalnu populaciju za kakvu smatraju da bi trebala biti in this day and age, a ne onakvu kakva ona zapravo jeste. A Watkinsova radi upravo to potonje, i to je možda veći faktor u njenoj zapaženosti negoli čisto jezičke i književne (neosporne) superiornosti.   


Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #113 on: January 02, 2017, 10:42:00 PM »
Zar ti to nije previše mučno? Čemu sve to?
Pa svi znamo da ćemo bez vode umreti i da ćemo pri tome ispoljiti najniže porive.

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #114 on: January 03, 2017, 04:54:44 AM »
hah, to što govoriš mi zvuči kao odjek nekih mojih opaski, po pitanju tebi omiljenih pisaca-samoubica iz perioda ww2... jer u poređenju sa njima, Watkinsova je maltene čavrljali optimista.  :)

Ali ne, ne, roman se ne fokusira na taj aspekt: tu nema fizičkog nasilja, samo psihičkog, i ima samo jedno umiranje, a i ono nije od žeđi, nego naprotiv, u pitnju je davljenje. Watkinsova se fokusira na stanja duha koja proizvodi pretnja ovakve vrste, znači pretnja prirodnog elementa i okoliša, iako je ta pretnja zapravo man-made. A to uvelike objašnjava zašto ljudi danas jednostavno ne žele da veruju u indikatore globalnog zagrevanja, nego na njih naprosto projektuju svoj sopstveni narativ, uglavnom mističan, ali najčešće krajnje prozaičan, najčešće u vidu nekakve teorije zavere. Knjiga se zapravo bavi čovekovom sposobnošću da lakše poveruje u ekstremno fantastična tumačenja sveta i stanja u kom taj svet jeste, negoli u ona lako dokaziva i intelektualno lako razumljiva.

No, reći više od toga bi podrazumevalo silan spojler, a to ipak nije fer prema knjizi, jer u pitanju je studija ljudskog duha kakvom se žanr još uvek prilično retko bavi, koncentrišući se više na elemente situacije ili okolnosti, a daleko manje na sam impakt koji oni imaju na ljudsku psihu.

Berserker

  • Jr. Member
  • **
  • Posts: 68
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #115 on: January 03, 2017, 10:42:09 PM »
Oko NG sam završio Remembrance of the past, mada oklevam sa pisanjem prikaza jer nisam siguran kako da formulišem pozitivne ali i negativne utiske o trilogiji. Sad sam za par dana smlatio još dve knjige: Dom gospodjice Peregrin za čudnovatu decu Ransoma Gigsa i Wasp Factory Iana Banksa.

Gigs piše tipičnu YA književnost, uz sopstveni dodatak: korišćenje starih fotografija koje odlično uklapa u knjigu jer su mu one očigledno svojevremeno poslužile i kao izvor inspiracije za likove. Lep dodatak, koji čini da knjiga izgleda vrednija i kvalitetnija nego što zaista jeste, jer je u pitanju maltene standardni Hari Poter/Superheroji klon bez nekih jačih spisateljskih pretenzija, i očigledno unapred planiran da bude filmovan, te mu je i stil odgovarajući. Uz to mu zameram i totalan cliffhanger na kraju knjige. Pa majku mu, mogao je bar jedan storyline da zatvori a ne da knjigu ostavi kao očigledan, potpuno open-end prvi deo serijala. Ovako, bolje je skupiti sve knjige, koliko ih ima, pre nego što se upustite u čitalačku avanturu. Ma koliko oštro zvučim, knjiga mi je ipak pružila sasvim dovoljno zabave za jedno poslepodne, koliko mi je trebalo da je pročitam.

The Wasp factory je bio moj praktično poslednji pokušaj da zavolim Iana Banksa. Posle par razočaravajućih SF palpčina koje sam pročitao, stvarno sam se zapitao šta ljudi vide u njemu. Posle ove knjige sam skapirao. Samo mi je žao ako se ispostavi da je visoko-kvalitetna proza rezervisana samo za Iana Banksa, dok se Ian M. Banks zadovoljava tresherskim SFom. Kada ozbiljno piše, onda se njegova proza čita lako, sa jakim emocijama. Fabriku osa sam pročitao u jednom dahu, i pored očajnog prevoda (mada su me detalji tipa ''bicikla GT-500'' i zasmejali) i jedino što nisam ukapirao je (po meni nepotreban) pokušaj objašnjavanja  motivacije glavnog lika na kraju knjige, kada doživljaj cele knjige počiva u  hladnokrvnom opisu njegovih postupaka bez pokušaja tumačenja. Sada je na redu Hod po staklu, makar dok ne nadjem neki njegov poznatiji SF roman, ali ako ovako piše i SF, naći će se već nešto.

Berserker

  • Jr. Member
  • **
  • Posts: 68
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #116 on: January 06, 2017, 08:23:12 AM »
Pročitao sam i Hod po staklu, preostalu objavljenu knjigu Iana Benksa kod nas. Knjiga se sastoji od tri paralelne priče, naoko nepovezane, od kojih bar jedna odiše jakom kafkijanskom atmosferom apsurda i besmisla, što postaje očigledno u finalu kada i sam pisac spominje Titusa Groina i Kafkin Proces i Zamak. Iako u završnim poglavljima knjige postoje detalji koji naoko povezuju sve tri priče, ta veza niti je logična niti preteran jaka. Ostao sam razočaran, očekujući neki briljantan twist koji bi konačno doveo u vezu sve tri priče, iako su svaka za sebe dovoljno zanimljive. Ustvari, bio sam tako nezadovoljan konačnim raspletom da sam po netu potražio dodatna objašnjenja, uključujući i odgovore samog pisca. I vala jeste promašio, jer mi je ovo traganje potvrdilo da su tri priče uistinu potpuno zasebne i bez početne namere da se kasnije uklope skladnu celinu, već se pisac zadržao na nejasnim asocijacijama pri kraju svake priče koje bi trebalo da ukažu na vezu sa ostalim pričama. Bolje da je napisao tri novele i tako ih izdao, jer svaka za sebe izgledaju dobro, ali ovako, na silu ukomponovane, nemaju nekog smisla. Evo tih Benksovih citata:


Q: I wondered if you could elucidate a little on the inspiration and influences behind Walking On Glass? I would like to know what you were aiming to demonstrate and achieve? For me it is one of your most puzzling novels and I've not come across a decent deconstruction yet of it.

Walking on Glass by Iain Banks
Well, I wanted to do something different, and I had a bunch of three ideas that were effectively competing to be the one to form the framework of the next novel. Unusually, none of them broke away from the pack, as it were, and all three just kept on developing pretty much equally, and even in sync, with other ideas coming along - generated by this first batch - that seemed to fit equally well with any and all of them, so it seemed obvious, eventually, to develop the similarities between them and write them all together in a sort of braided structure.

In retrospect the book may have been partly a reaction to the relatively linear and conventional structure of The Wasp Factory (though not to its reception - Walking on Glass was all but completed by the time The Wasp Factory was published).

Beyond that, I was just trying to tell a story (well, three) and show what I could do.

I još jedan njegov komentar:

 Iain Banks commented that Walking on Glass “didn’t do exactly what it set out to do and I think you have failed to an extent if the reader can’t understand what you’re saying. I worry sometimes that people will read Walking on Glass and think in some way …



Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 625
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #117 on: January 06, 2017, 07:43:25 PM »
Da. Hod po staklu i nije neko ostvarenje. Još je prevod loš...

Lidija

  • Administrator
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 1.222
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #118 on: January 10, 2017, 01:27:20 PM »
I još jedna ultra zanimljiva knjiga - Repulse: Europe at War 2062-2064




O autoru ne znam ama baš išta, ima par naslova na amazonu i to je sve, a izgleda da ima imenjaka sa kojim sam ga isprva zamenila, i to na njegovu štetu…  ;D  ali srećom, sve je leglo na svoja mesta, eto.

Elem, ovo je nešto zaista sasvim neuobičajeno, jer napisano je kao udžbenik istorije, ili nekakva detaljnija hronika dvogodišnjeg rata između Novog Persijskog Kalifata i Evrope. Kalifat vam je državna tvorevina nastala na ostacima Sirije, Iraka i Irana, tako da već tu imamo žešći novum, iako ne baš tako neočekivan.   ::)

Mnooogo dobro napisano, stvarno. I ima svega krcatog svime – ima tona i po politike i rata, strategije i taktike, velikih ofanziva i ratnih podviga, heroja i zločina… ukratko, ima tu gomila zbivanja o kojima bi se mogli napraviti više od tuceta solidnih filmova.

I prosto mi je neverovatno kako Chris James uspeva sa toliko lakoće da drži sve konce u rukama, jer pri čitanju vam sve bude jasno,  ama baš sve, i ko, koga, kako, zašto i dokle, a pride pamtite i sva imena… čudo jedno, stvarno.

Vrlo vrlo vešto i zabavno napisan roman, moram da priznam, i odlična zabava koja će najčvršće da zgrabi ljubitelje istorijske fikcije. A da je i vešt žanrovski, e i to je punokrvno, još sa malom cakom po pitanju naratora…  ma, prava uživancija, skroz. I moj prvi primerak ovakve fikcije, a nadam se ne i jedini...




Berserker

  • Jr. Member
  • **
  • Posts: 68
Re: Upravo pročitah i...
« Reply #119 on: January 11, 2017, 07:34:55 PM »
I dok smišljam svoj istorijski smislen post o Remembrance of the past, stigao sam da pročitam i Periferal Vilijema Gibsona u izdanju apsolutno nepoznate, na internetu nepostojeće, i uglavnom vrlo misteriozne izdavačke kuće Miba books. Želim im sreću u daljem radu, mada ne verujem da će imati previše sreće ako nastave sa ovakvim marketingom koji čak nije ni nula, već više nešto kao -10.
Bez obzira na povremeno rogobatan prevod (nemam pojma kako onaj prevodilac slaže reči u rečenici, dal je ono namerno onako izokrenuto, ili je takav i original, ili je prosto mrzelo ženu da suviše razmišlja) lepo sam iščitao knjigu, bez ikakvih problema (osim što nisam uspeo da pohvatam imena polovine sporednih likova; Gibson ih je ovog puta ubacio, MNOGO, baš MNOGO).

Periferal zauzima visoko mesto na mojoj listi omiljenih Gibsonovih dela, iako je u konačnom zbiru ocena tek osrednjih vrednosti. To visoko mesto duguje ponajviše činjenici da se Gibson u njemu vraća svojim korenima oličenim u delima Neuromancer i Burning Chrome. Uzgred, samo Neuromancera smatram odličnim, narednih nekoliko romana zaključno sa Idoru su ponavljanje istog obrasca sa sve slabijim efektima i sve slabijim novumom. Ono što je bilo revolucionarno u Neuromanceru postajalo je sve bljutavije kako su se romani nizali da bi na kraju sve postalo otužna osrednjost. Pattern recognition je bio neka vrsta žanrovskog reboota za Gibsona, i priznajem da je tu dosta unapredio svoju estetiku i stil iako mi sama radnja nije bila ništa posebno, jer mi ta vrsta futurizma prosto naprosto ne leži.

Periferal je povratak Gibsonovim cyberpunk korenima, prljavom high-tech okruženju koje se graniči sa magijom, uz prepoznatljiv brz ritam radnje bez previše praznog hoda. Podebelu (555 strana) knjigu sam slistio bez većih problema. Gibson i ovde koristi svoj karakteristični stil pripovedanja sa dva odvojena toka radnje čija se poglavlja naizmenično smenjuju (fala bogu da su samo dva, u nekim trenucima karijere je koristio tri, čak i četiri toka radnje što je bilo užasno naporno za praćenje), uz klimaks radnje sabijen u nekoliko sekundi pred sam kraj knjige, i ispraćen detaljnim epilogom. Sve je dakle tu, njegov oprobani recept, ali tehnološki osvežen i osavremenjen. Sve to zajedno daje jedan čitljiv, zanimljiv roman. Ali ne i nešto više od toga. Nema nekih pitanja oko kojih bi mogli da se zamislimo, sve moguće filozofske ili humanističe insinuacije pisac vešto izbegava ili seče u korenu, ostavljajući samo golu akciju. Nema previše moralisanja, likovi su maltene crno beli, od početka se zna ko su dobrice a ko su zlice. Ovakva bledunjava pozadina romana ostavlja akciju u prvom planu, ali i onemogućava bilo kakvo trajnije vezivanje za likove ili neka naknadna razmišljanja o romanu. Periferal se prosto čita kao akcioni rollercoaster i kad se korice zaklope, vrlo brzo bledi iz sećanja. Nažalost, jer je Gibson kao rodonačelnik  meni jako dragog žanra imao priliku da piše i angažovaniju prozu, ali tu priliku nije iskoristio, osim možda u Pattern Recognition, a čak i tad dovoljno nemušto da ne privuče previše pažnje. Izgleda da je ovo njegov maksimum, odnosno da je od onih pisaca koji su eksplodirali sa debi romanom koji nikad nisu uspeli da premaše.