Okej Berserker, najpre da pojasnim kako smo (ja ponajviše, naravno) ovde zaista stvorili malo pritiska sa tom petljom u koju smo upali. U normalnim okolnostima, sigurno ne bi bilo toliko insistiranja da se žanr ovako precizno sagleda, ali, kao što rekoh, ovo je u principu seciranje klasifikacije u jednoj knjizi, odnosno procenjivanje parametara za kojima se ona povodila. Što je sasvim prihvatljivo, ako mene pitaš, jer ni jedna knjiga ne bi smela biti zaštićena nikakvim tabuima, pa ni knjiga prijatelja. Otud, kad bi ovo bilo striktno naša lična žanrovska procena, ja svakako ne bih ovoliko insistirala, iako sa Mićom redovito završim u belom usijanju, kad god razgovaramo o žanru… ali on to dobro podnosi, plus takve koverzacije imamo u proseku jednom u deceniji, poslednji put oko sajens fentezija, na primeru Planete majmuna.

E sad, smatram da ima merita to što govoriš, pa želim to bolje da proverim sa sviju strana: kao prvo, to sa Vulfom. Da, pomenula sam tamo, Vulfa ali izgleda bi bilo bolje da nisam, jer iako sam tamo naglasila kako ne mislim na ceo njegov opus, na kraju se, eto, svi pozivaju baš na taj deo opusa koji (po meni, naravno) apsolutno nije dobra analogija. Kao prvo, Novo Sunce je stravično obilna tetralogija, i njena celovitost je nepobitna i impresivna, pa je otud prilično nefer koristiti je u poređenju, sve da se i ima osnova. A mislim da osnova nemamo, zaista, ali bila bi poduža digresija da se sad ikako bavimo Novim Suncem. Isto važi i za Šanaru i sve serijale uopšte, bez obzira na žanr, jer serijali po svom formatu uspostavljaju pogodbeni svet sasvim drugačije nego kratka priča, pa bi ih se otud trebalo i drugačije analizirati.
A sad ono najvažnije: kažeš “Dakle, ovde su SF detalji ti koji su pretegli nad fantasy elementima priče i doveli do toga da je drugačije doživim.”
Ja pročitam ovu rečenicu i prebrojim u sebi na koje bi se to detalje mogao da referišeš, i nađem da su svi dati u tri pasusa. A pošto imam e-verziju “Jeke”, ja ih odmah nađem na ‘search word’ opciji - i, to su ovi pasusi:
1. Bila je jeziva zamisao da se tamo dole, duboko pod nogama ljudi, u talasima večne vatre kupaju bića sačinjena od čistog zvuka, oživele mehaničke vibracije koje odjekuju po bezdanim dubinama Zemlje. Velibor ih je nazivao akustičkim sablastima. Bili su to talasi zvuka koji su putovali kroz zemljinu kuglu kao što misli putuju kroz čovekov mozak. Oni su misao sveta, govorio je on, pesma u mozgu od magme. Sačinjeni su od onoga što su naučnici nekada nazivali solitonima, od vibracija koje se prostiru bez gubitaka. Veštački su stvoreni da podražavaju ljudske misli, da budu njihovi mehanički zapisi u moru vatre. Beskrajno složen sistem, govorio je, ali prostranstvo pod našim nogama ogromno je, Radune, dovoljno široko da primi bilo šta.
2. "Kao što dagerotipije uskladište lik minulih dana", govorio je otac, "tako su nekada ljudi našli način da snime i sačuvaju misli. Dobro gledaj ovu sliku: na način u suštini ne mnogo različit od ovog u prošlosti su snimali umove. Za sva čovekova sećanja i osećanja potrebno je mnogo prostora. Zato su izabrali da zapise ostave u lavi ispod zemljine kore, u ponoru vatre koji je do tada bio neiskorišćen. Nazivali su to trodimenzionalnim snimkom misli, zvučnom holografijom, solitonskim zapisom. Koristili su stojeće talase zvuka sa potpunom informacijom o svim moždanim procesima. Ljudska sećanja urezali su u mozgu od lave. Glasovi su živi, Veljko, nekada su bili kao ti i ja. Bez tela su, a imaju moć bogova. Živi zvuk, to su ljudi."
3. "Čuvaj ovo kao oči svoje", govorio je otac. "To je brava za pristup Glasovima. Dok ga imaš oko vrata, živi zvuk će te čuti i razgovarati sa tobom. Ali moraš se zavetovati. Da, moraš se zavetovati da mu nikada nećeš dati da okusi krv..."
Sva tri pasusa su u drugoj polovini priče, prvi malo ranije, ostala dva kasnije.
E sad, ti pre ovih pasusa baš i nisi mogao da znaš da čitaš SF, jelda, jer sećam se tačno svog prvog čitanja “Jeke”, i sećam se da su mi ti pasusi baš bili ba onako, wow tipa otkrovenje. A to znači da si i ti verovatno do ovih pasusa imao sasvim jak utisak kako čitaš bilo šta drugo osim SFa (recimo kratko ‘fentezi’, da ne idem sad u druge žanrove, jer tu se zapetljam kao pile u kučine).
S druge strane, “Jeka” i posle tih pasusa izgleda kao skladna celina sa svojim delom od pre tih pasusa: otud, šta su nam konkretno ti pasusi doneli?
Doneli su nam didaktičku deziglaciju pogodbenog sveta, koja se svakako protivi našem utisku koji smo stekli na ostatku teksta, van tih pasusa. Otud, ja ti tvrdim sledeće (a bilo bi super da u te svrhe i stvarno nađemo nekog zamorca, ko “Jeku” nije čitao): da si čitao “Jeku” bez samo ta tri pasusa, ne bi ti ni na pamet palo da u njoj vidiš ikakav SF, ikakav futurizam, a kamoli ikakve digitalne entitete – video bi samo fentezi.
Dakle, ja privremeno zaključujem (a ti me ispravi ako ikako grešim

) kako su ta tri pasusa
ključna za taj privid SF koji sada imaš. I ako to prihvatimo kao tačno, makar samo ove diskusije radi, onda ti predlažem sledeće: ajde molim te izbaci iz “Jeke” sve striktno fentezi komponente, pa mi reci da li ti je išta ostalo osim ova tri pasusa… jer meni zaista nije.
A ukoliko tvoj utisak da je “Jeka” SF i posle toga opstane (kao što Mića tvrdi da mu opstao), to meni onda znači sledeće: između ovih didaktičkih pasusa i između same priče postoji narativna praznina, elipsa, koju ste vas dvojica nekako popunili sopstvenom ekstrapolacijom. Naprosto, dok ste čitali, u tom popunjavanju elipse vi ste “Jeku” nekako 'napravili' SFom kroz sopstvenu racionalizaciju, iniciranu infoom u ta tri citirana pasusa.
Ja to ne radim, ja ostajem vezana striktno za tekst na nivou njegove faktografije: tekstu niti išta dodajem niti mu oduzimam, nikako ga ne ulepšavam, ne racionalizujem nedoslednosti, ja ga naprosto
čitam, otud i shvatam zašto mi je sve ovo vidljivije nego vama. E sad, da li vi mislite da je to hendikep… pa okej, ne kažem, otkud znam, možda i jeste, valjda zato i po pravilu ne volim iracionalnu prozu.
Ali koliko god se ovde ne slažem sa Mićom po pitanju “Jeke”, toliko se redovito slažem kad su u pitanju neki drugi anglosax romani kojima se žanrovska pripadnost ne dovodi u pitanje. Čak štaviše, tu imamo i jako sličan ukus, dakle afinitet, ne samo na SFu nego i na detektivcima, recimo. Do našeg neslaganja dolazi samo na hibridima, i to na specifičnim hibridima SFa i fentezija. A sa samim hororom i fentezijem stvarno nemam problema, naprotiv, iako fentezi izbegavam u serijalima ali stand alone romane svakako rado sjurim.
A sad, vidiš, to se ispoljava i sa tobom, tako da… tu ima nečega, sad samo treba da isprovrtim
čega tačno…