meni ne trebaju tvoje garancije, meni treba tvoja argumentacija, poduprta citatima iz akademskih proučavanja čiju logiku mogu da pratim, ovako ograničena kakva jesam. Jer tvoju ja ne mogu da pratim, ja to priznajem. ti barataš sa jako mnogo aksioma koje ja prepoznajem kao potpuno proizvoljne, potpuno nedosledne, i to iz svog ličnog, sopstvenog, empirijskog iskustva. Koliko sam koristi imala od toga što sam te pitala da li ti zaista smatraš da je mač i magija rubni podžanr SFa? rekao si mi da je lapsus, da je gubljenje u sintaksi, da je ono i ovo i nešto treće, ali iz našeg razgovora je sasvim vidljivo da to nije bio niti lapsus niti sintaksa nego neki nesklad u tvom razmišljanju kog ni sam možda nisi svestan. i ja ne želim da po tome džaram a nije ni potrebno, zaista, ako se složimo oko nekoliko stipulativnih parametara koji bi mogli funkcionisati na obostrano zadovoljstvo. I čvrsto verujem da ih ima, i da bi ih nas dvoje lako našli, samo da se ti odrekneš nekih svojih intuitivnih imperativa po pitanju reifikacije korpusa. Mislim da bi se to lakše obavilo da parametre tražimo na neutralnom anglosax korpusu za koji nisi intimno vezan
Pa, evo, da ne kažeš da nisam pokušao da još jednom pojasnim svoje stavove. Izabrao sam deo tvoje diskusije za koji mislim da najbolje oslikava tvoje dileme, pa sam pokušao da razložno odgovorim na svaku:
Ti kažeš:
No, da se vratimo priči „Jeka“: ovo što sam citirala Suvina po pitanju modela epske fentezi, to je bilo namenjeno upravo mojoj argumentaciji „Jeke“. Do tebe je, naravno, da proceniš kakve rezultate dobijaš kad taj filter primeniš na sam tekst. Ja sasvim shvatam da možda i nećeš dobiti iste rezultate kao što sam ja – a dobila sam da su: sve pogodbene činjenice u toj priči idiosinkratične; da je sam pogodbeni svet priče visoko individualan i prvenstveno vanvremenski (znam da ti tu vidiš budućnost, ali ja nisam uspela... naprosto, one natuknice o vremenskim okvirima nisu mogle adekvatno da se uklope u celinu pogodbenog sveta da ga prepoznam kao deo tajmlajna u smislu SF futurizma) ; da se memi u toj priči povinuju isto tako individualnoj ekstrapolaciji (Glasovi su veoma neujednačeni kao konstrukti, a baratanje njima je nedosledno, maltene proizvoljno, što je po meni sasvim okej za fentezi magiju, ali ne i za bilo kakav tehnološki entitet); da se sama konstrukcija tog post-apokaliptičnog bazira na upravo na one 3 norme kojima Suvin predstavlja E.F.); da je worldbuilding svrhovito selektivan (postoje naznake širokog pogodbenog sveta, sa velikim ljudstvom i, konzekventno tome, izvesnim tehnološkim nivoom (radio, diridžabli...), ali nivo informacije koju autor nam nudi je veoma manipulisan, u smislu da se najbitnije SF naznake daju u svrhovito redukovanim formatima (onaj citat kojim je Veliboru otac 'objasnio' Glasove); da se u konstrukciju 'dalekog futurizma' nudi striktan (i veoma tipičan, Tursko Carstvo), konkretan istorijski surogat koji se lako i obilno koristi u te svrhe; da se ne nudi ekstrapolacija sa stvarnošću koju delim sa autorom (dobro što su Turci i dalje osmanlije kao nekad što su bili, ali zašto baš oni tako uspešno preživeli apokalipsu? U kom je to smislu i kontekstu Turska danas favorizovana da preživi apokalipsu tih razmera?); da je primarni fokus ne na samom pogodbenom svetu i njegovom kritičkom sagledavanju, nego na internom moralnom lomu koji je neminovno vantekstualan (ja ga razumem zato što znam istoriju odnosa Srba i Turaka, ali bez tog konkretnog vantekstualnog znanja, taj Veliborov interni konflikt bi se morao oslanjati na neku drugu 'kumulativnu istoriju', znači onu žanrovsku, a to opet znači da je narativ daleko bolje shvatljiv unutar kumulativne istorije E.F. a ne SFa, jer upravo E.F. opus nudi velik broj sličnih individualnih modela herojstva i žrtve); da je priča podređena artikulisanju izvesnog sentimenta koji je ponajviše emotivno razumljiv (Veliborova razmatranja upotrebe trećeg Glasa i sopstvenog zaveta su meni tradicionalna moralna pitanja koja funkcionišu uglavnom unutar određene doktrine, i ne povinuju se nužno logici ili kritičkoj analizi, pa otud iste i nisu imperativ.).
Evo mog pokušaja odgovora na svaku od tvojih dilema. Ponavljaću povremeno nešto što sam već izrekao, da na jednom mestu imaš moje stavove.
1) da je sam pogodbeni svet priče visoko individualan i prvenstveno vanvremenski (znam da ti tu vidiš budućnost, ali ja nisam uspela... naprosto, one natuknice o vremenskim okvirima nisu mogle adekvatno da se uklope u celinu pogodbenog sveta da ga prepoznam kao deo tajmlajna u smislu SF futurizma)
Ja samo mogu da ti kažem da ja to tako ne čitam. Po meni, njen osnovni mod je naučnofantastični. Po celoj priči su rasute natuknice koje služe da priču smeste u mod naučne fantastike. Kažem opet, to je bio manir kako smo voleli da pišemo u to vreme, što ja i dalje volim da čitam - o tome smo pričali. Ja smatram da me pisac vređa kada mi previše objašnjava, volim da se igram sa njim i pokušavam da proniknem u to šta je on mislio kada je kreirao priču, da proniknem u njegov
worldbuilding. Jakšićev ceo
worldbuilding je detaljan do bola, svaka njegova reč je na mestu, sve se može racionalno objasniti - nema ničega natprirodnog u bilo kom elementu priče. Postoji objašnjenje za sve što ti se može učiniti nemogućim i neracionalnim. Navela si da te muči to što se brane mačevima. To naprosto nije tačno. Odbrana je organizovana veoma moćnim oružjima - topovi, puške, mitraljezi.
Svet koji Jakšić kreira, dakle nije neki alternativni svet, već svet koji je nastao laganom degradacijom nakon sveopšte globalne kataklizme. Tehnologija vremenom polako zastareva. Nedostaju ti avioni? Avione nije lako napraviti u svetu koji se oporavlja od kataklizme. Kao što sam ti rekao, po mojoj proceni prošlo je preko 100-150 godina od trenutka kada je kataklizma nastala. Znaš li kako brzo tehnologija zastareva kada se ne koristi? Znaš li koliko smo mi u Srbiji hendikepirani samo nakon dvadeset pet godina tehnološkog zaostatka za svetom. Znaš li koliko stvari mi ne možemo danas da napravimo, izgradimo, smislimo, što smo mogli devedesetih godina prošlog veka. U mojoj oblasti - vodoprivredi - pogubili smo znanje iz mnogih podoblasti - da ti ne navodim, bilo bi porazno po mene. Da je Radmilo sa nama rekao bi ti kakvu muku imaju u vojnoj industriji. Mi smo pre 30 godina pravili savremene vojne avione. Danas praktično ne umemo da ih napravimo. Možeš li da zamisliš šta se dešava u svetu koji je pretrpeo onakvu globalnu kataklizmu koju Jakšić navodi u romanu i koliko bi teško bilo ljudima u tom svetu da sagrade savremene avionske motore. Može se zamisliti i određeno smanjivanje potrošnje nafte kao goriva u jednom takvom svetu gde je iz utrobe Zemlje kuljala lava i prekrila mnoge delove - u priči se samo na jednom ili dva mesta pominju benzinski motori, dok većina pogonske energije potiče iz mnogo dostupnijeg vodoničnog pogona ili parnog pogona koji je tehnološki značajno manje zahtevan i mnogo logičniji u jednom takvom svetu. Ali taj svet nije zaostao i nipošto nije na nivou srednjeg veka. Radio je tu, električna struja je tu, fabrike vodonika su tu. To je, po meni, moguć, plauzibilan, spoznajno kreiran svet.
2) da se memi u toj priči povinuju isto tako individualnoj ekstrapolaciji (Glasovi su veoma neujednačeni kao konstrukti, a baratanje njima je nedosledno, maltene proizvoljno, što je po meni sasvim okej za fentezi magiju, ali ne i za bilo kakav tehnološki entitet)
Ali nije. Jasno je opisan tehnološki mehanizam nastanka glasova. Mnogi SF romani se značajno manje bave
novumom nego što to Jakšić čini kada opisuje mehanizam nastanka Glasova. Jakšić je fizičar. Ne sumnjaj da je mogućnost prostiranja vibracija bez gubitaka – ono što on u "Jeci" naziva solitonima detaljno istražio. (BTW, i drugi pisci SF-a koristili su solitone – vidi Stephen Baxter: Soliton Star). Jakšićevi Glasovi zadržavaju individualne karakteristike osobe od koje su nastale, što je logična posledica načina na koji su kreirani. Jasno je rečeno da je pokušaj korišćenja Glasova u vojne svrhe doveo do kataklizme. Meni je tu sve logično. Ja tu ne vidim proizvoljnosti. Tu nema nikakve fentazi magije; Glasovi nisu puki tehnološki entitet, već zbog mehanizma nastanka mogu imati individualne osobine i ponašati se individualno.
3) da je worldbuilding svrhovito selektivan (postoje naznake širokog pogodbenog sveta, sa velikim ljudstvom i, konzekventno tome, izvesnim tehnološkim nivoom (radio, diridžabli...), ali nivo informacije koju autor nam nudi je veoma manipulisan, u smislu da se najbitnije SF naznake daju u svrhovito redukovanim formatima (onaj citat kojim je Veliboru otac 'objasnio' Glasove)
Da, slažem se. Ali to nije zato što je pisac nebrižljiv u kreiranju sveta, pa želi da nešto zamagli (što je cilj većini pisaca epske fantastike), već zbog narativne strategije koju je odabrao, a to je da ne bude eksplicitan, da se igra sa čitaocem. Ja se slažem da nebrižljivom čitaocu ovaj svet može ličiti na svet epske fantastike – Jakšić se verovatno igrao sa time i omogućio da i takav čitalac može da uživa u tekstu – ali ako se tekst brižljivo čita, ako se prate svi njegovi detalji, ja nemam nikakvu sumnju da je Jakšić svesno kreirao moguć svet – SF svet.
4) da se u konstrukciju 'dalekog futurizma' nudi striktan (i veoma tipičan, Tursko Carstvo), konkretan istorijski surogat koji se lako i obilno koristi u te svrhe; da se ne nudi ekstrapolacija sa stvarnošću koju delim sa autorom (dobro što su Turci i dalje osmanlije kao nekad što su bili, ali zašto baš oni tako uspešno preživeli apokalipsu? U kom je to smislu i kontekstu Turska danas favorizovana da preživi apokalipsu tih razmera?); da je primarni fokus ne na samom pogodbenom svetu i njegovom kritičkom sagledavanju, nego na internom moralnom lomu koji je neminovno vantekstualan (ja ga razumem zato što znam istoriju odnosa Srba i Turaka, ali bez tog konkretnog vantekstualnog znanja, taj Veliborov interni konflikt bi se morao oslanjati na neku drugu 'kumulativnu istoriju', znači onu žanrovsku, a to opet znači da je narativ daleko bolje shvatljiv unutar kumulativne istorije E.F. a ne SFa, jer upravo E.F. opus nudi velik broj sličnih individualnih modela herojstva i žrtve)
Ali nisu samo Turci preživeli, preživeli su i Srbi. Tehnološki su na sličnom nivou. Globalna kataklizma je donekle poštedela naše prostore, tako da su, posle određenog vremena, na tapet isplivale stare boljke. Istorija se ciklično ponavlja. To je osnovna poruka Jakšićevog dela. Ovaj pasus sadrži njegovu poruku.
Istorija se vraćala. Carstvo srpsko i osmanlijsko sukobljavali su se ponovo, jurišali jedno na drugo, makar i na nebu, makar i posle apokalipse, a sve to bilo je istrgnuto negde iz davnina, kao da se prošlost mora vraćati opet i opet. U um su mu se probijali vatra i jauci, svet se orio od njiske konja i gromoglasnog rušenja zgrada. Isti sukobi ponavljali su se od pamtiveka, sve dok svaka razlika između pojedinih perioda ne nestane. Zar ova zemlja nije sita napadača i poraženih, pomišljao je knez. Sve se vraća opet i opet, sve je u večnom krugu, a niko to i ne primećuje. Prava jeka nisu Glasovi, već mi.
Ovde nema ničega što je nelogično sa bilo kog logičkog stanovišta. Nema fiktivnih nemogućih konstrukcija. Jakšić kreira moguću budućnost u kojoj se ponavljaju stvari iz prošlosti na način na koji su se više puta u istoriji događale. Zar to nije legitiman pristup u SF-u. Tu nema nikakvog epskofantastičkog sveta borbe dobra i zla. Odnosno, može ličiti da ga ima, ali je suština u tome da je to SF svet, realan i moguć svet, pa je i poruka koju Jakšić šalje o besmislenosti ratova na ovim prostorima mnogo jača, nego poruka o besmislenosti ratova u nekim imaginarnim epskofantastičkim svetovima. Gledajući u trenutak kada je priča nastala, a to je negde verovatno oko 1991. godine, ovo ima mnogo smisla.
5. da je priča podređena artikulisanju izvesnog sentimenta koji je ponajviše emotivno razumljiv (Veliborova razmatranja upotrebe trećeg Glasa i sopstvenog zaveta su meni tradicionalna moralna pitanja koja funkcionišu uglavnom unutar određene doktrine, i ne povinuju se nužno logici ili kritičkoj analizi, pa otud iste i nisu imperativ.)
Ma, naravno. Potpuno si u pravu. Ali to je Jakšić.

Njegova proza je prepuna ovakvih sentimenata. Uzmi koju god njegovu priču, pa ćeš naći slične emocije. Međutim, ja mislim da to nema mnogo veze sa ovim o čemu raspravljamo.
Ovo je maksimum moje artikulacije i nadam se da ćeš u novom čitanju moći da jasnije razumeš moje stavove.
