Da, da, da... sad je i tebi sve jasno, čak i voluntiraš neke zaključke... da je „Jeka“ objavljena u TV4 ti bi je, naravno, i dalje originalno sortirao kao SF, ali verujem da ne bi bio toliko slep i gluv za moje argumente po pitanju žanrovske motivacije.

Otkud, dakle, ta promena?
Faktografija je, alas, neumoljiva, pa eventualno sebi potčini i najtvrdoglavijeg i najmiopčinijeg analistu kao što si ti. A TV4 je taman dovoljno distanciran od imaginarijuma kojem si tako zdušno pristrasan – jer distanciran je više od decenije po pitanju vremena, a i po pitanju učesnika jednako – pa ti je otud i sama objektivnost srazmerno porasla, me thinks.
Što meni, naravno, ne pomaže nimalo, naprotiv: mislim da me više smeta kad čovek nešto vidi ali neće
da prizna da to vidi, nego kad ne vidi uopšte.

E sad, jedan od problema koji me sapliću je tvoja sklonost ka oslanjanju na nedosledne i neproverive činjenice, pa se tako čvrstina tvog stava bazira primarno na toj famoznoj „insajd info“; ti tvrdiš da je nešto SF zato jer ti je autor
lično rekao da je to SF. Ja tebi verujem na reč, naravno (iako sad vidimo da je Jakšić ipak hteo da se „Jeka“ čita i u ne-SF ključu, *treptrep*), ali kad bi to uzela u obzir, onda bih morala da uzmem u obzir i sve one silne „rekao mi jedan čovek“ pseudoargumente kojima se može 'dokazati' praktično bilo šta. A da stvar bude gora, vidim da ti to smatraš uobičajenom metodologijom, pa si čak i predbacivao Žikiću što to ne radi. Što me oduvalo ali bukvalno: da li je to kod vas zaista prihvatljiv deo metodologije u ozbiljnim analizama? Jer kad god sam na taj fenomen naišla, niko nije osećao naročitu potrebu da ga ikako prokaže kao nevalidnog, što me sad tera da pretpostavim kako on onda možda i jeste validan i sasvim prihvatljiv... a to bi mi onda bio šok sam za sebe.
Kako bilo, poenta je da ja te tvoje „insajd info“ faktore nisam do sad osporavala, upravo zato što smatram da nisu validni, pa otud ni vredni temeljitog osporavanja. Ali ako to nije slučaj - ako kod vas akademska metodologija zaista uzima u obzir i takve faktore - onda hej, mogu ja i to, ako treba.

Naravno, ne takve infoe tipa „rekao mi autor“, nego više onako, posredne, i striktno po pitanju samog cajtgajsta u tom periodu između TV1 i TV2. Jer one jeste krucijalan, to i dalje tvrdim -
sve što vidiš u TV4 dalo se primetiti i onda, samo što ti, naravno, to i dalje ne želiš da priznaš.
Prvi info je da su u tom periodu sve žene osim mene u fandomu forsirale bajku. Kao žanrovski format. Ali
sve. Eto. Okej, naravno da se tu može postaviti pitanje veličine uzorka – ja sam u tom periodu poznavala svega tri, od kojih je samo jedna istrajala u pisanju – ali šta da ti radim, bilo ih je toliko koliko ih je bilo, a to dalje znači da je uniformnost mišljenja bila stvarno visoka, u procentima gledano.
A što se muškaraca tiče, eee, tu je problem bio malko sofisticiraniji, i da se sumirati jednom izjavom (koje se možda i sam sećaš

) a koja otprilike glasi ovako: „znate, gotovo je nemoguće doseći nivoe visoke književnost u granicama striktnog SFa; tu se u najboljem slučaju može doseći nivo jednog Benforda ili Klarka, znači, proza donekle korektna ali uglavnom suvoparna i bez magije.“
Ahm.
Naravno, ja sam svojedobno u to poverovala (kondicioniranost meritokratijom, šta drugo da kažem...

) pa sam u te svrhe i izjavu racionalizovala tako što sam sebi 'prevela' dve ključne stavke: ono „striktni SF“ sam prevela kao tehno-hardSF, a ono „magija“ sam prevela kao nekakav efemerni konglomerat smele imaginacije, zavidne zanatske veštine i relevantnog političkog angažmana. Trebalo mi je bukvalno
godine da shvatim da je čovek izjavio upravo ono što je mislio, dakle „striktniSF“ mu je bio SF u smislu Suvinove definicije, dakle bez hibrida, a „magija“ mu je bila, pa, upravo
magija, samo maskirana pseudoracionalizovanom mistifikacijom (koju je i upražnjavao u svom opusu, i koja mu i jeste donela sva priznanja (jer ako ona nije, onda stvarno ne znam šta
jeste, jer u onom delu opusa koji sam pročitala definitivno nisam otkrila nikakvu drugu sadržinu.))
I to je otprilike cajtgajst tog perioda, što se samog SFa tiče. Svi drugi primeri bi bili samo u potvrdu gorenavedenog, a uniformnost mišljenja je tu bila viša nego kod žena kad je bajka u pitanju. Generalno gledano, ne pamtim da je stepen uniformnosti oko ičeg konkretno bio ikad veći, jer je tada bilo podosta suprostavljenih mišljenja i oko epske i horora. Ali po pitanju gorenavedenog, nikad nisam zatekla niti jedan jedini argument makar insinuiran, a kamoli glasno izrečen.
E sad, da li se to može prepoznati kao pritisak na jednu konkretnu žanrovsku motivaciju? Objektivno govoreći, ne znam, to bi bolje znao neko ko se nije ni trudio da piše; što se mene tiče, recimo samo da mi je već tada bilo kristalno jasno da to jeste faktor koji se
mora uzeti u obzir. Jer ne može ti biti svejedno kad vidiš da se čak i najbanalnijim primerima kvazi-bajke (kvazi zato jer je to po pravilu bilo pisano nit za decu nit za odrasle, nego... ne znam ni ja) 'otkriva' nekakava potpuno efemerna vrednost, dok se istovremeno neki sasvim korektan žanrovski uradak proglašava „šablonskim“ čak i kad on to očigledno nije. A da sad i ne pominjem pritisak da se začudnost namerno poistovećuje sa fantastikom, to je svakako bila kap koja je dopunila čašu.
So then: da sam ja pisala „Jeku“, i to onda kad je pisana, pa... mislim da bih i ja dvaput razmislila pre no što Glasove temeljito racionalizujem. Kao što rekoh, moja percepcija SFa je tada bila upravo duž tih obzira, i toga se prilično jasno sećam.
Dakle, i u tom svetlu, TV2 i dalje ostaje ključan, a ti okreni i obrni kako te volja. Jakšić je na nivou opusa ostao veran afinitetu za fentezi, a model su kasnije koristili autori sa daleko manje veštine i sluha za mistifikaciju, otud ti je hibridizacija kasnije i postala lakše prepoznatljiva. (naravno,
to upareno sa pomenutim bezbednim vremenskim odmakom od imaginarijuma...

.)