Fantastika
General Category => Teorija => Topic started by: Lidija on September 08, 2016, 09:59:10 AM
-
Na predlog kolege Berserkera, na ovom topiku ćemo malko pretresati naše omiljene žanrovske transhumaniste, to naravno kroz njihovu prozu, tek da premerimo ko nas je to od njih ponajviše impresionirao svojim vizijama dalje i daleke budućnosti. I kako, i zašto, naravno; to je primarno. :)
A što se samog okvira tiče: šta je za nas posthuman?
Da li su to konkretne evolutivne promene koje nas očekuju u budućnosti, ili su u pitanju samo promene u našoj percepciji poimanja ljudskosti?
Na kraju krajeva, nije li čovek oduvek bio u transhumanističkoj fazi, obuzet naporom da se samo-unapredi, u psihičkom i fizičkom smislu, to upravo uz pomoć sopstvene tehnologije?
SF kao prozni žanr je prirodni poligon na kom se postavljaju upravo takva pitanja i daje širok dijapazon eventualnih odgovora.
Na primer: niko ne spori da nam sledi određeni vid globalne eko-katastrofe, u velikoj meri uzrokovan upravo našim neodgovornim ponašanjem. Naravno, SF ima tu privilegiju da o eventualnim rešenjima razmišlja na prozni način, otud SF i prianja na pitanja tipa: da li je lakše izvodljivo “popraviti” brojne manjkavosti u čitavoj biosferi naše planete ili promeniti upravo nas same, do tačke u kojoj nam te manjkavosti naprosto više neće smetati?
Ili je lakše preseliti se privremeno u vanzemaljske kolonije, i tako dati Zemlji šansu da predahne od ljudi, i u tom predahu “zaceli” od štete koju smo joj naneli?
Od te tri opcije, naučnici rigorozno i bez predaha rade na prvoj (nadamo se! ???), klasični, tradicionalni SF se ponajviše bavi onom trećom, a transhumanistički SF kao da se fokusira upravo na onu drugu po redu, naravno, to uz obavezno i obilno prisustvo prve i treće opcije. Jer kako god da nam bude, bilo da ostanemo na Zemlji ili se vinemo i van sunčevog sistema, posthumanistička faza je svakako naša neumitna budućnost: različiti su jedino putevi do nje, kao i razlozi i posledice koje proističu iz konkretnog odabiranja bilo kog od tih mogućih puteva.
Otud, SF je ne samo poligon za takve misaone eksperimente, nego i neka vrst arhive naše vizionarske politike: cilj nije samo precizno predočiti potencijalna scenarija budućnosti, niti samo iznalaziti korisne ideje kojima bi naučnici trebalo da se ozbiljnije pozabave – cilj je prevashodno postavljati filozofska pitanja, i nuditi evetualne odgovore, tipa - ko bi trebalo da ima moć odlučivanja kad je o posthuman odlukama reč?
Tehnologija po logici stvari favorizuje bogatstvo, ali da li budućnost čoveka sme da bude ‘na prodaju’, lako dostupna samo bogatima?
I da li ta budućnost može/mora biti opcionalna, na nivou samog pojedinca, da je prigrli samo onaj ko želi?
I da li se čovekovo pravo na takve odluke može i sme tretirati kao individualno pravo, s obzirom da svaki takav izbor ne utiče samo na onog ko ga donosi?
I da li politika transhumanističkog “human body enhancement” treba da sledi samo logiku nužde ili i logiku zabave i razonode, kao recimo današnja estetika plastične hirurgije?
I da li, i kad, čovek zapravo “prestaje” da bude čovek, da li kad je 99.99% njegove telesne mase genetski modifikovano?
I da li roboetika i bioetika mogu da se adekvatno objedine u posthuman etiku?
Decenije SFovske zanimacije transhumanizmom proizvele su ogroman prozni korpus koji se bavi upravo tim dilemama, pokušavajući da ponudi obilje mogućih i svakako relevatnih odgovora. Od palpičnih krajnosti nano-, bio-, kiber-panka pa sve do rigorozne post-antropocentrične ekstrapolacije hardcore postumanista, korpus nudi obilje fokusa na postumanističku politiku i filozofiju, nudeći mnoštvo egzistencijalnih dilema i formata njihovog razrešenja.
-
Da li je Posle milijon godina Dragutina Ilića proto-posthumanistička drama?
-
Hmhm… škakljivo pitanje za brzinske odgovore...
Bolji poznavaoci opusa bi možda mogli da iznađu argumente “za”, ali ja nekako baš i ne mogu… recimo, iz istog razloga iz kojeg ne mogu da ih iznađem u “Muzici krvi”, koja ima skoro sve potrebne elemente i motive, ali! nema mi onaj neophodni transumanistički svetonazorni okvir. Jer meni je upravo taj okvir glavna smernica da bih prozu prepoznala kao transhumanističku: nije dovoljno samo govoriti o nečemu, bitan je način na koji se govori. Otud, ako se transhumanistički motivi koriste u striktno tehnofobičnom smislu (kao što Pat Kadigan to ume, recimo), to je onda meni nešto drugo (recimo, kod Kadigan mi je to uglavnom alarmistički tradicionalni SF).
-
Hoćeš da kažeš da ako je svetonazor takav da uglavnom ukazuje na negativne posledice izmene čoveka, onda to nije prava transhumanistička literatura - da bi ona više trebalo da bude "vredosno neutralna"
-
Ne, ne, apsolutno ne: to da li se govori o negativnim ili pozitivnim posledicama izmene čoveka, to ne bi trebalo da bude ikakva linija razgraničenja, jer oba ta ishoda su legitimna.
Linija razgraničenja ide isključivo duž same dubine i intenziteta promišljanja samog problema. Alarmistički SF po pravilu nema te dubine – njemu nije za cilj da razmatra sve one šta/zašto/kako/otkud dileme, nego mu je cilj samo da izjavi “ovo će nam doći glave!”, što glasnije može.
E sad, alarmistički SF je čudna zverka, shape-shifter, i generalno je kukavičje jaje koje se uvaljuje u prirodno mu bliska gnezda, tipa apokaliptičnog i transhumanistiškog SFa, recimo.
Jednom tako uvaljen u nečije motive i ikonografiju, on eventualno izraste u prilično vernu imitaciju originalnog žanrovskog primerka, to bar spolja i površno gledano.
Ali u ovom konkretnom slučaju, testiranje se vodi duž samog worldbuildinga, pa je tako sasvim prihvatljivo da transhumanističko delo bude vrlo negativno, maltene tehnofobično, ALI da nudi potpunu i korektnu argumentaciju, u smislu da odgovori na ona pomenuta zašto/kako/da li mora/može li se izbeći… dakle, to je meni pitanje dubine i višedimenzionalnosti same postavke.
-
Koliko je onda ovo relevantno
http://io9.gizmodo.com/5530409/the-essential-posthuman-science-fiction-reading-list
-
Koliko je onda ovo relevantno
http://io9.gizmodo.com/5530409/the-essential-posthuman-science-fiction-reading-list
-
otprilike polovina ovoga sto sam citala toga je dosta relevantna.
druga polovina procitanog je onako... ili proto ili nizi oblik.
za ostalo ne znam.
-
po mom misljenju, najrelevantnije su:
Aye, And Gomorrah, by Samuel Delany
Permutation City, by Greg Egan
Blindsight, by Peter Watts
Learning the World, by Ken MacLeod
Postsingular, by Rudy Rucker
Oryx and Crake, by Margaret Atwood
-
e sad, za Patternist series, by Octavia Butler..
Oktavija je generalno prepoznata kao veoma veoma relevantna.
njen se opus veoma intenzivno proucava, srecom, samo sto ja nemam vremena da to sjurim... :'(
-
A što bi Aye, and Gomorrah bio relevantniji za posthumanizam od, na primer, The Game of Rat and Dragon Cordwainera Smitha?
-
Kordvajner Smit?? Mislim, stvarno??? kikiki...
okej, da bajpasujemo malko moju silnu nenačitanost, uzećemo rađe za ilustraciju Pola, recimo, pa još da se i složimo kako barem njegov Man Plus u suštini govori o maltene istoj stvari kao i Aye, and Gomorrah, pa onda da se divimo tome kako Pol u Man Plusu kroz tolike transhumanističke dileme prolazi uglavnom neokrznut, kako su za njega te dileme materijalne koliko i senka maslačka, kako ih je on svestan koliko i muva gravitacije, tek da bolje ilustrujem onu svoju izjavu da nije dovoljno samo govoriti o nečemu, bitan je i način na koji se to govori. Jer Aye, and Gomorrah nalazi te dileme solidnima koliko i betonski zid, ona ništa drugo i ne vidi osim tih dilema, njoj su one toliko suštinske da su zapravo napravile esenciju transhumanizma od pričuljka od svega nekoliko strana, što i opravdava njeno uvrštenje na listu koja mlatara ovolikim teškašima, pa još i u rukavicama trilogija. ;D
I najiskrenije mislim da je to ipak pitanje svetonazora, i slutim da Pol jednostavno nije u stanju da iskreno kontemplira posthuman dilemu, jer naprosto, čovek ne razmišlja u tom pravcu, obaška što očigledno voli da često i obilno o tome govori. Otud mi i nije više bitno ko je tu tehnofiličan, dal Dilejni ili Pol, ni ko je tu optimističan a ko pesimističan, isto kao što nije ni bitno ko nudi koncept kao pozitivan, da li Aye ili Man Plus - jedino mi je bitno da je Aye veoma veoma transhumanistična kontemplacija, dok mi je Man Plus naprosto urođeno imun na te konkretno traume, da ne kažem zdravo autističan, bez obzira što je intelektualno svestan da postoje, ali eto, ipak nije u stanju da ih oseti niti analizira.
E sad, da ne ispadne kako veština samog pisca tu igra odlučujuću ulogu - ja stvarno ne potcenjujem Pola, iako sam svesna da mu je Dilejni superioran po tom pitanju. Veština i sposobnost pisca može zaista daleko da ga odnese, kad su u pitanju formalni pristupi temi, ali... intuicija je čudo, i mislim da čitalačka intuicija tu igra veliku ulogu, kad je u pitanju prepoznavanje suštinskog bavljenja posthuman dilemama. Otud, da, moram da priznam kako je Aye, and Gomorrah esencija autorskog angažmana po pitanju posthuman dilema, i mislim da je njen uticaj po tom pitanju očigledan, sa kojim god romanom ili serijalom da je uporedimo. Istina da baš ne mirišem io9 po pitanju žanrovskih sumarizacija - previše su popkulturni za moj ukus - ali iskreno ne mogu da zamislim naj-listu transhumanističke proze na kojoj ta priča ne bi visoko figurirala.
-
Mislio sam da je svako od nas starijih pročitao tu priču u Od Lukijana do Lunjika.
Ta priča je bila nešto potpuno drugačije od svega što sa do tada bio pročitao od SF-a.
-
Mnjah, meni je to promaklo. Ali i dalje mislim da je Man Plus bolji primer, jer ako gledamo striktno temu i motive i sav taj džez, ja i dalje smatram da su Aye i Man Plus veoma slični: oba koncepta nude radikalnu alteraciju čovekovog tela, obe alteracije su svrhovite (fizička adaptacija za vanzemaljski ambijent) a ne kozmetičke, oba protagonista dele fokus traume, oba koncepta nude identitet baziran primarno na seksualnosti… a da i ne pričam sad kako je većina tih motiva u to vreme bila deo maltene standardnog žanrovskog repertoara.
-
Nego, da prionemo na pominjane vizije i njihove konstrukte koji su nas najviše impresionirali. Naravno, startujem sa najradikalnijim - a kako bi inače? 8) – a za ovu konkretno svrhu krstim ga “bio-aparthejd”, prosto zato što mi ništa funkcionalnije trenutno ne pada na pamet.
Ideja je zaista radikalna, a samih modela je za sada relativno malo, jer je naučna infrastruktura prekompleksna za onaj palpičniji deo korpusa, koji uglavnom reciklira originalne konstrukte. No, ako se nastavi ovim tempom, uskoro će radikalni žanrovski vizionari ponuditi dovoljno širok asortiman motiva da se i te sitne palpične ribe imaju čime da pozabave.
Koncept nudi naše radikalno odvajanje iz biosfere, u smislu posthumanističkog izlaska iz “prehrambenog lanca” zemlje. Razlozi su toliko očigledni da skoro i ne trebaju dalju argumentaciju: ako ništa drugo, umesto da tražimo lek za svaku božju organsku aflikciju koja nas spopada (i spopadaće), daleko nam je jednostavnije da se naprosto izdvojimo iz vaskolikog života planete, to uz radikalnu genetsku rekombinaciju posle koje nas ostatak biosfere naprosto ne bi mogao parazitirati.
Dva modela izdvajam kao najilustrativnije: Wattsov prirodni, i Eganov biotehnološki.
Watts svoj model bazira na premisi da se u ranim danima nastanka života na Zemlji nudilo više od jedne opcije kombinovanja bazičnih elemenata: kako to već biva, prevagu je odnela čista slučajnost, i uvelike trenutačna naklonost samog ambijenta. To “krčkanje života” u geotermalnim izvorima planete raširilo se kasnije gde god je moglo i stiglo da dosegne, ali, Watts u Rifterima nudi špekulaciju da neki od današnjih aktivnih geotermalnih izvora i dalje neguju tu alternativnu evolutivnu opciju, naravno, skroz izolovanu na mali radijus neophodne toplote na dnu hladnog okeana. Ta prirodna barijera je do sada bila dovoljna da nas zaštiti od postojanja naših evolucijskih arhi-neprijatelja, no, svemu dođe kraj, pa tako i toj lažnoj sigurnosti.
Egan, s druge strane, nudi posthumanističku verziju istog modela: njegov Mr. Landers je rezultat bio-inžinjeringa koji je naslednim genetskim promenama proizveo neo-DNA, efektivno ga proizvodeći u sasvim odvojenu biosferu. Mr. Landers je posthuman u smislu da je ne-human koliko i regularni vanzemaljac, iako je zadržao sve vizuelne (i psihičke ;D) karakteristike ljudskog bića. A pošto je u “prevođenju” i menjanju hromosoma Mr. Landers efektivno postao sasvim nova životna forma, njegova interakcija sa ostatkom zemaljske biosfere je postala nemoguća. Imun na sve mikrobe i bakterije, Mr. Landers je postao imun i na većinu pod život opasnih pretnji, to valjda osim nuklearne detonacije.
Naravno, Eganu je srce na pravom mestu, pa on ne idealizuje Mr. Landersa, naprotiv: Egan ga nudi kao sofisticiranu verziju rednek survivaliste, koji je u prošlom veku imao u dvorištu iskopano atomsko sklonište, a u ovom je samo izašao iz tog podruma, to uglavnom zahvaljujući svojoj sposobnosti da kupi visoku tehnologiju, u svetu u kom se ona revnosno prodaje.
Ali ideja o genetskom separatizmu jeste validna, i ozbiljni posthumanisti se uglavnom trude da je prezentuju u anti-eugeničkom svetlu koje ne samo da izbegava bilo kakav elitizam, nego se i trudi da ga ponudi maltene u kontekstu vakcine.
U svakom slučaju, model mi je svakako favorit, kad govorimo o samoj impresivnosti i kompleksnosti koju sa sobom nosi. KSR se njime poigrava u 2312, ali to striktno u kontekstu svoje vizije o “balkanizaciji” sunčevog sistema – o kolonističkim enklavama koje imaju za cilj striktno adaptaciju na vanzemaljski okoliš. Izgleda da niko od teškaša još nije spreman da model ozbiljno razradi u isključivo zemaljskom ambijentu – moralne dileme su tu velika prepreka, svako veća od one tehnološke.
-
Sledeći impresivni model je također radikalan, a bogami i poprilično zastrašujući, bar ga ja takvim nalazim: reč je o jednom od post-apokaliptičnih modela koji podrazumevaju totalnu anihilaciju današnjeg čoveka, neretko kroz namerno izazvanu pandemiju.
Dobar primer je tu upravo Margaret Atwood i njena Oryx and Crake trilogija.
E sad, pošto je model sam po sebi ekstremno nasilan, Margaret se prilično usešno nosi sa moralnim dilemama, makar zato što njena vizija posthumanističke faze ne uključuje samo čoveka, nego i životinje, kojima je kroz bio-inžinjering data šansa da ne budu samo zaliha za ljudsku trpezu. Isto tako, Atwoodova nudi dobro osmišljen konstrukt posthumana, kao benevoletnog, neagresivnog biljojeda koji - bar u toj ranoj fazi kojom se ona bavi - kao da nema nameru da zauzme više životnog prostora nego što mu minimalno treba. Što mu, jelte, obećava veći sklad sa okolišom i veću empatiju za ostale vrste koje ga dele.
E sad, koncept svakako nije nov, bar što se samog korištenja tiče, ali Atwoodova nudi konstrukt koji jeste nov, bar po ključnim aspektima: naime, Atwoodova premisu gradi na striktno dohvatljivom nivou bio-tehnoloških mogućnosti, a to i jeste aspekt koji u trilogiji prozivodi ponajviše uverljivosti. Isto tako, Atwoodova kreće od premise da nam je katastrofa ionako bila neizbežna, bar u nekom obliku: kad dođemo u fazu da roditelji biraju "genetske karakteristike" svog potomstva iz kataloga, maltene, to je onda već samo po sebi finalna katastrofa u pomaljanju, pitanje je samo na koji konkretno način će se odviti.
Naravno, te kontroverze ostaju, i Atwoodova ih ne opravdava moralno, u smislu da nam ne nudi opciju za koju je moguće čiste savesti "navijati". Pre bi se reklo da se ona limituje na maltene klasično žanrovsko ukazivanje kako nas sofisticirane tehnološke mogućnosti po pravilu zatiču nespremne, pa se otud po pravilu lakše iznalaze načini za njenu zloupotrebu negoli za trezvenu upotrebu. Ali to je ionako jedan od standardnih žanrovskih fokusa, ta činjenica da nas tehnološke mogućnosti stavljaju na velika moralna iskušenja, zbog kojih kao da smo primorani da vazda predviđamo (a dnekle i izmišljamo i umišljamo) te opasnosti koje nas čekaju iza ugla. Što je, naravno, potpuna iluzija, ali ipak, hranimo je pretpostavkom da je ipak bolje raditi makar nešto, nego ne raditi apsolutno ništa po tom pitanju. :)
-
Sledeći model je maltene tradicionalan, direkt iz proto-transhumanističkog repertoara: partenogeneza.
Naravno, primera ima tušta i tma, ali izdvojiću prošlogodišnji Seveneves, to ne samo zato što je Stephenson veoma prijatno palpičan, nego uglavnom zato što je sušta suprotnost nasilnom prethodnom: naime, u Seveneves celokupna ljudska populacija je spala na sedam žena (ili bar one to tako misle, u tom konkretnom momentu), pa je otud i osnovna moralna dilema izbegnuta, prosto zato jer im druge alternative nema. Otud, lišen primarne dileme da li to uopšte treba da se radi, Stephenson se lakše može posvetiti sekundarnim dilemam tipa kako, i zašto baš tako?
I naravno, njegovi argumenti su u najmanju ruku fascinantni. Recimo da sam neke od njih našla ekstremno provokativnima, kao na primer njegov stav da ljudskoj vrsti treba psihopatska genetska karakteristika, da je ona zapravo veoma važan benefit za genetsko nasleđe vrste u celini. Mnjah. Toliko o kontri Atwoodovoj i njenim benevoletnim biljojedima. :P
S druge strane, tu argumentaciju je ipak teško osporiti, čak i kad dolazi u pomalo klovnovskom formatu rođenog zabavljača: agresivnost i nedostatak empatije jeste bila bitna karakteristika ljudske vrste u njenom usponu, otud, teško ju je danas argumentovano osporiti. Što otvara i malko paradoksa, u kom Stephensonov post-human možda i ne predstavlja radikalni razlaz sa profilom kakvog danas imamo, nego kao da više predstavlja njegov rafinman u smislu pukog maksimiziranja naših danas prepoznatljivih karakteristika. A to mi se nekako baš i ne uklapa u kontekst ostalih posthumanističkih modela, pa ga valjda otud i nalazim toliko intrigantnim.
No dobro, imamo stvarno mnogo primera tog modela u SFu, pogotovo u onom "kolonističkom" i feminističkom njegovom ogranku, ali ja se ovde nekako više fokusiram na skorija dela, recimo, striktno korpus ovog veka, tek da ostanemo maksimalno savremeni. ;D
-
Kao što i sama kažeš, ovo mnogo liči na The Female Man ili Houston, Houston, Do You Read... I tamo je bilo dilema, i tamo je bilo provokativnih stavova...
-
Da, model partenogeneze je najraniji format isporuke transhumanističke teme; menjale su se jedino agende; The Female Man ima svoju agendu i on je uspešno isporučuje preko modela.
E sad, vremena se menjaju a sa njima i cajtgajtst, a to opet zauzvrat menja fokus transumanističkih kontemplacija. Bojim se da to što je Džoani bilo u fokusu, danas baš i nije toliko. Na kraju krajeva, današnji transhumanisti imaju fokus na posthuman odredištu koje naprosto prevazilazi sve fokuse traume koje je Džonanina generacija imala: pol, rod, rasa, boja kože... sve je to maltene nebitno kad nam horizont legne na post-DNA opciju. Otud se i nagažman promenio, i ono za šta se Džoana tako strasno borila danas postaje svrhovito koliko i poliranje escajga na Titaniku.
Otud i nalazim da je ovovekovni korpus znatno promenio fokus. Naravno, angažman i dalje postoji, rekla bih i nesmanjenom žestinom, ali kao da je svesno i namerno pomeren sa tih (za njega sad već trivijalnih) dispariteta, ka onim širim, globalnijim. A jedan od takvih se svakako nalazi duž najdramatičnije linije današnjeg društveno-ekonomskog razgraničenja: bogati versus siromašnih, neuki vs obrazovanih.
-
Nego, ovaj naš razgovor me ponukao da nešto proverim u listi pročitanih knjiga, i mogu ti reći sledeće: u svim novim žanrovskim delima koje sam čitala, a koja se lociraju u blisku budućnost - a da nisu post- ili apokaliptična, naravno - ima jedna stvar zajednička: način i obrazac na koji su pesimistični. U isto vreme, nisu distopični - bar ne po mom poimanju distopije, koja bi, jelte, trebala da podrazumeva konstrukciju represivnog režima. Ne, kod tih dela nema distopije u tom smislu: oni naprosto nude različite faze raspadanja, degradacije demokratskog sistema kakvog danas poznajemo. A ogorman broj tih dela, da ne kažem maltene sva, fiksiraju kao krivca hiperkapitalizam, to uparen sa generalno letargijom populacije.
U redu sad, naravno da je u pitanju malen uzorak, manje od 50tak knjiga, ali ipak - po logici stvari, očekivala bih da vizija bliskog futurizma ne bude tako uniformna, čak i u takvom uzorku.
a svi ti naslovi potenciraju jedan aspekt kraha: raspad obrazovnog sistema, i generalno siromaštvo koje proizilazi iz statusa nekvalifikovane radne snage. Elem, gde ima dima... :)
-
Većina ljudi razmišlja po ustaljenim obrascima. Zašto bi pisci bili izuzetak? A pogotovu pisci žanrovske literature, koji, po pravilu, teže pattern recognition - treba prodati svoja dela...
Zato se uvek radujem kad sretnem nekoga ko iskače iz ustaljenih šema i obrazaca i ko je spreman da potraži nešto novo.
-
Upravo tako. :) potraga za novim je ono čime nas SF drži u fascinaciji.
što me sad dovodi do Egana ali brate, ne umem ni da suvislo sročim čime me sve taj čovek ne fascinira...
-
Sledeći model je – u svoj rafinisanom, savremenom obliku – svakako najprepoznatljiviji kao čedo novog milenijuma, i u to ime krstim ga ovde: “ljudi kao nekroza univerza”.
(znam, znam, bomabastično je do boga, ali ujedno i praktično do srži… ::))
A kao i sa svakom nekrozom, najidealnije rešenje bi bilo - amputacija: u izostanku istog, preostaje izolacija. I to drastična izolacija, tipa uvijanja čitavog sunčevog sistema u neprobojnu opnu, recimo.
Ne, ne, nije reč o romanu Spin (Robert Charles Wilson, 2005)… Spin je ovde samo primer palpičnog mažnjavanja originalnog konstrukta...
Reč je o romanu Quarantine (Greg Egan, 1992), a koji se bavi pogodbenom budućnošću nekih 30tak godina nakon uspostavljanja izolacionog “mehura” oko sunčevog sistema, koji nas je tako efikasno odvojio od ostatka univerza. Naravno, naglasak je u traženju odgovora na pitanje “zašto”, a to traženje bazira se uglavnom na praktičnoj primeni Heisenbergovog principa neodređenosti. A kako je time ionako lansirana konfrontacija probabilista i determinista, i kako je sam princip dovoljno kompleksan da je čak i Ajnštajn sa njime imao problema, Egan nudi model koji sa sobom nosi i sopstveno uputstvo za upotrebu. (Koje ja ovde, naravno, ne mislim da prenosim, jer bi za tako nešto trebalo iskucati dovoljno teksta da se sroči čitav roman… i to ne bilo koji roman, naravno, nego upravo Quarantine. 8))
Ali, pošto je model ipak potrebno nekako ilustrovati, a pošto mi ona famozna kvantna mačka ipak nije dovoljno adekvatna, posegnuću za nekom drugom simplifikacijom.
Uzmimo za primer Peru, (kikiki…), i zamislimo da stoji na ulazu u tunel. Pera o tom tunelu ništa ne zna, i što se njega tiče, tunel je možda i beskonačan, otud se Pera oslanja samo na ono što u tunelu vidi. A to što vidi su najpre vrata, nekih desetak metara nakon ulaza: vrata su blindirana i očigledno se otvaraju mehanizmom šifre od (recimo, za potrebe metafore nek bude samo) pet brojeva. Nakon dužeg razmišljanja, Pera shvata da je jedini način da otvori vrata taj da nasumično izabere pet brojeva i nada se najboljem.
Kad – gle čuda: on pogađa šifru iz prvog pokušaja, i vrata se glatko otvaraju. Naravno, desetak metara dublje u tunel, nailazi na identična vrata: no, sad već zna kakav je dril u pitanju, pa on naprosto opet ukuca drugačijih pet nasumičnih brojeva, i, pogađate, opet uspeva iz prvog pokušaja i vrata se glatko otvaraju.
I tako sve redom, na desetine vrata, kilometrima doboko u tunel.
E sad, Pera je naš dobri Pera, i eventualno mu postaje sve jasnije da je tu u pitanju isuviše velika slučajnost; nepogrešivo izabrati svaku pravu šifru nasumičnim biranjem je… pa eto, poprilično teško objašnjivo. To jest, teško je samo za našeg Peru: neko drugi bi to lako objasnio mogućnošću da je naprosto strašno pametan, jelte. ::) ;D
E sad, što se objašnjenja tiče: ono što Pera ne zna, jer ne vidi, ali mi znamo, jer to sve vidimo kao objektivni promatrači je sledeće: Pera je u tunelu koji je zapravo samo jedan u uredno poređanom nizu sličnih tunela, a ima ih doslovno bezbroj. I na ulazu svakog od tih tunela stajao je jedan Pera. Ne kopija ovog našeg Pere: naprosto, svaki od njih je originalni entitet, koji ima jednako pravo na postojanje baš kao i naš Pera. I svi su oni jednako krenuli u originalno svoj tunel, i svi su jednako naišli na ona famozna prva vrata, i svi su jednako pokušali da ih otvore unošenjem nasumičnog biranja petocifrene šifre: ali, samo je naš Pera uspeo da tu cifru zapravo pogodi. Ostali naprosto nisu.
E sad, po logici stvari, nema razloga da samo naš Pera bude toliko taličan, da svaku šifru pogađa iz prve, dok svi ostali redovito fulaju.
Odgovor je – naravno da nije. Pera nije uopšte taličan, on fula jednako kao i svi ostali. ALI, on je uspeo da otvori Prva vrata. Druga vrata je otvorio neki drugi Pera, u nekom drugom tunelu, ali – u kvantnoj fizici, samo pobednik piše istoriju: Pera, naš-pobednik-koji-je-otvorio-prva-vrata-Pera time je uzrokovao kolaps svih ostalih Pera koji to nisu uspeli, i svih prvih vrata koja se nisu otvorila. A kad je druga vrata otvorio neki drugi Pera, u nekom drugom tunelu, naš Pera je jednostavno “postao” taj Pera, napuštajući svoj tunel, napuštajući svoj lični neuspeh sa vratima broj dva, i, ono najvažnije - (od)noseći sve nas sa sobom u novi tunel.
Naravno, Pera to ne radi svesno: to je rezultat njegovog urođenog instinkta da preživi, i da percipira prostor/vreme linearno: on se ne seća svih ostalih Pera koje je kolaps na svakim vratima odneo u ništavilo prosto zato što ih nikada i nije bio svestan, isto kao što i nije bio svestan da je na svakim novim vratima “skočio” u egzistenciju novog uspešnog vratara. Pera jednostavno ne percipira multiverz, baš kao što i ne percipira boje van vidljivog dela spektra:njemu se čini da je svo to vreme u istom tunelu, a mi, koje uvek odvlači sa sobom u nove tunele, mi smo također nesvesni novih tunela i kolapsa starih, i percipiramo Peru onako kako i on percipira sebe: kao veoma uspešnog vratara, jedinog u čitavom univerzu.
To smo mi, ukratko. Ljudi. Pere. Svi radimo isto što i on, i mada je multiverz beskonačan, kolapsi koje proizvodimo eventualno postaju ipak dovoljno vidljivi da ih ostale inteligencije prepoznaju kao pretnju i pre no što ih sam kolaps dosegne. A pošto naša sposobnost kolapsa raste zajedno sa našom sposobnosti dosega, nekroza multiverza se širi u koncentričnim krugovima oko našeg postojanja. Što dalje znači da je intervencija neophodna. A intervencija možda dođe i u vidu anihilacije, no, mi smo optimisti: najpre krećemo sa karantinom. ;D
Koncept je zahtevan, i van svoje palpične upotrebe (na primer, Superposition, David Walton, 2015, ne sasvim nečitljiv ali dosta naivan pokušaj prenosa principa u makrosvet klasične mehanike) generalno se tretira sa velikim poštovanjem od strane ozbiljnih autora. Često se dotiče striktno periferno (recimo, Brasyl, Ian McDonald, 2007 ili 2312, KSR, 2012), a ono što posebno raduje, mladi pisci oprezno proširuju inventar i konografiju, kao na primer The Flicker Men, Ted Kosmatka, 2015, gde vrlo ljupko upražnjava eksperiment sa ostalim zemaljskim životnim formama, to pljačkajući zoološki vrt, u naporu da sazna da li su zaista na celoj planeti samo ljudi sposobni za eigenstate manipulaciju, i The Thing Itself, Adam Roberts, 2015, koji se bavi filozofskim aspektom samog fenomena i njegovih posledica.
Naravno, ja sam prilično probirljiva po ovom pitanju, tako da mi je korpus pročitanih knjiga koje obrađuju model praktično minimalan, ali za sada pouzdano znam da se jedino Egan modelom bavi duž celog svog opusa.
No, njemu ionako sleduje poseban topik, a i rasprava o njegovom korištenju modela... koji je samo jedan od mnogih u obilnoj Eganovoj produkciji... eh, stići će na rad, makar kad se penzionišem... :P
-
I, najzad – nano-mašine.
Budući da je bio-tek zaista ogromno područje SFa, smena milenijuma mu je također donela dobrodošlu specijalizaciju: nano-mašine su tek jedna od njih, iako ponajviše zaslužne kao komponenta nekih od najimpresivnijih modela.
Elem, prva dilema koju nano-mašine otvaraju je – kako ih tretirati? Sa njihovim klasičnom, mehaničkom sabraćom je lako: točkići i zupčanici + izvor energije = mašina. Ali sa nano-mašinom je tu uvek bilo malko problema, jer one redovito ispunjavaju uslove našeg standardnog poimanja organskog života: rađaju se i umiru, hrane se, napreduju i evoluiraju, i razmnožavaju se praveći sebi slične kopije. Ta dilema je dugo vremena okupirala ne samo žanr nego i filozofe, a okupiraće i dalje, naravno, iako smo čak davne 1994-te napravili prvi DNA-kompjuter.
Naravno, bila je to svrhovito napravljena mašina, kodirana da reši konkretan problem – mozgalicu svima nam poznatu kao “problem trgovačkog putnika”. U ovom konkretno slučaju, zadatak je imao samo pet gradova, a to je čak i nepasioniranom ljubitelju mozgalica rešivo u svega par minuta, no prvom zvaničnom DNA kompjuteru trebalo je punih nedelju dana.
Istini za volju, nije mu trebalo svo to vreme da mozgalicu zapravo reši: naprotiv, sam procesor je operisao na zavidnih 100 teraflopsa, dok, poređenja radi, priznati superkompjuter uspeva da dosegne mizlih 36. Ali lavovski deo eksperimentalnog vremena otišao je na samo kodiranje DNA uzorka i na potonje ‘očitavanje’ postignutih rezultata, što dalje znači da je fenomen DNA laptopa još uvek poprilično udaljen. ;D Ipak, eksperiment je osvetlio ne samo zapanjujuće mogućnosti kombinovanja kompjuterske nauke i molekularne biologije, nego i primenu koja je SFu ionako oduvek bila primarna: primenu na nas same.
Onaj očigledniji primat tu odnosi nano-pank, a u njemu upravo Linda Nagata: njen prvenac (The Bohr Maker, 1995) je zvanično otpočeo eru svrhovito napravljenog nano-robota, sa svim pravilima ulične primene sofisticirane tehnologije, kako to pank format već zahteva. I eto, tako se zbila eksplozija biopanka: Permutation City, 1994, Greg Egan; Holy Fire, 1996, Bruce Sterling; Darwin's Radio, 1999, Greg Bear; Rifters, 1999, Peter Watts; White Devils, 2004, Paul J. McAuley; The Windup Girl, 2009, Paolo Bacigalupi – da pomenemo samo neke specifičnije konstrukte unutar samog modela.
E sad, svaki konstrukt ima nešto svoje, nešto specifično, ali ja sam skroz pristrasna, pa sad izdvajam Eganov: on nudi “neuralni mod” nano-tek ( to valjda iz terminologije kompjuterskih igara): taj konstrukt predstavlja neku vrst stem-ćelija gotov polu-proizvod koji samo treba kodirati. Što se i radi, jelte, i to na prodajnom mestu: kupac kaže prodavcu šta želi, a prodavac samo kodira neuralni mod i - voila!
Egan je model uveo u priči “Axiomatic” (zbirka Axiomatic, 1995) i od tada, sve je istorija. :)
-
… što nas indirektno uvodi u domen u kom su kontroverze i problemi današnjeg SFa ponajviše vidljive: AI
Klasični AI model formiran je u samim počecima savremenog žanra: mehanički robot sa… paaa, recimo nekakvim, recimo “pozitronskim” mozgom.
Taj deo sa i oko mozga SF uvek ostavljao malkice maglovitim, to ne samo iz svog pukog neznanja, nego i iz puke potrebe, jer metafore ionako bolje funkcionišu što su maglovitije. Dakle, to je tu negde, početak 20tog veka, model uveden preko Der Golem, (G. Meyrink, 1914) i R.U.R. (K. Čapek, 1920), recimo.
U isto vreme, korištenjem modela kroz filmove fiksirana je i vizuelna estetika, to još tamo od Metropolisa, 1927. Model otud opstaje do dana današnjega sa vrlo malim alteracijama, to preko Terminatora i RoboCopa sve do Ave iz Ex Machina.
Naravno, jedna značajna komponenta pridodana je modelu našim ulaskom u digitalno doba: kompjuterska inteligencija, isto tako uspešno fiksirana u ranoj fazi modela: HAL 9000, GERTY 3000 i SkyNet postaju “svesni sebe”, to kao obavezan uvod u neki vid katastrofe, i malo šta se tu suštinski menja, sve do današnjih dana i filmova poput Her i Transcendence.
Naravno, to nije samo žanrovski problem, to je generalni problem ljudske percepcije, ta potreba da se “stvar-za-sebe” predočava modelom, da bi nam istovremeno sam taj model postao “stvar-za-sebe”, ali da ne širimo sad priču o prirodi stvarnosti - cilj je samo da osvetlimo poteškoće na koje današnji SF nailazi dok pokušava da izađe iz trenutačnog modela. Koji je - da odmah i to kažemo - već sad postao stravično neadekvatan, to čak i za žanrovske potrebe, a da o onim svakodnevno-zdravorazumskim i ne govorimo.
Pretpostavljam da je jedan od glavnih problema činjenica da se žanrovski model ne može “razbiti” – odnosno, naravno da može, ali čitalaštvo to redovito slabo prihvata :P - otud, on se mora zameniti, i to nekim adekvatnijim. A pošto je u prirodi SFa da adekvatnost svojih modela meri relativnom približnošću našoj trenutačnoj, ili barem onoj famoznoj “tehnološki ostvarivoj” stvarnost, današnja situacija po pitanju savremenog AI modela je… pa, recimo, vrlo vrlo delikatna.
To je zapravo učtivi under-statement sa moje strane: poštenije bi bilo da iskreno kažem kako mi je situacija tragikomična, to tamo negde na nivou analoga auto-imune aflikcije. Naime, jedina istinska prepreka koja temeljito sapliće nove AI modele je – sama pop-kulturna priroda SFa. Odnosno, ona konkretna dimenzija koja ga čini pop-kulturnim žanrom, dakle – samo čitalaštvo, odnosno konzumenti. Jer, novi AI model je baziran upravo na svemu onome što sam žanr SFa spremno deklariše kao sopstvene principe – dakle, baziran je na inspiracijskim smernicama onoga što je teorijski (a sve više i praktično) moguće, dakle, svega što je efektivno tehnološki ostvarivo duž linija kratkoročnog i srednjeročnog tehnološkog napretka.
ali alas! ono što mu fali je upravo ono što dosadašnji model ima u izobilju – a to je wish-fulfilment fentezi. :-*
Ili, prostije rečeno – novi model je daleko bliži i ostvarivosti i stvarnosti od onog starog, ali, ali - nije seksi. I to sasvim bukvalno nije, jer apsolutno nema ženske atribute namenjene dojenju poroda, ili one muške, namenjene… stvarno, čemu su namenjeni muški nabildovani bicepsi? Ah, da, naravno, namenjeni su reakciji konzumenta. ::)
Dakle, imamo model koji nekako baš i ne uspeva da se zapati, jer ne nailazi na adekvatnu reakciju, a nema je jer se ne da vizuleno prezentovati estetski nam privlačnim glumcima i glumicama. :-\
Otud ono “tragikomično”.
No, da ne lamentiramo sad nad populističkom prirodom žanra, cilj je upravo suprotan: cilj je da premerimo doseg milenijumskog modela AI.
A ujedno mu se i divimo, naravno, jer je dosgnut redovito beskompromisno, to po skupu cenu popularnosti. :)
-
Da stvar bude komplikovanija, dodatni problem (da, da, mi imamo i dodatne probleme, kao da nam ovi osnovni nisu dovoljan kamen oko vrata! :'() u žanrovskoj prozi je – kompleksni novum.
Naime, klasični SF je odgojio sve nas - dakle, svoje najvernije konzumente – aktivno praktikujući (a otud i preferišući) stanje singularnog novuma.
Ili, prostije rečeno, žanrovski konzumenti su trenirali i sebe same i svoje pisce da im serviraju futurističku impresiju sveta pljunuto-istog-kakav-je-jutros-bio, to samo sa jednom – i to uglavnom impresivno seksi – izmenicom.
Dakle, ako SF hoće da nam priča o tamo nekim AI, onda ima brate da nam govori SAMO o tom AI, a ne još i o nekim tamo multiverzima i nanomašinama pride! Jer opšte je poznata stvar da se progres odvija SAMO u jednoj sferi ljudske aktivnosti, dok sve ostale svo to vreme čame u stanju suspendovanog bitisanja, strpljivo čekajući na svoj red za aktivaciju!
No dobro, stvari su takve kakve jesu.
Pretpostavljam da je prilično zahtevan koncept, predstaviti AI kroz model nano-mašine, makar onoliko koliko je zahtevno prepoznati “inteligenciju” u virusu ebole, koji radi to što radi samo zato što mu genetski kod to diktira: da preživi i razmnožava se u svom hostu. Činjenica da nas bira za hosta apsolutno ne znači da iza te odluke stoji bilo kakva inteligencija, a još manje malicioznost: u istoj paraleli, nano-mašina koja “obavlja” diktate svog koda poseduje inteligenciju virusa ili bakterije, svakako ne veću.
No, kod ima sposobnost da evoluira, kao što mi sami to najbolje znamo. ;D A nano-mašini svrhovito programiranoj da prevaziđe svoja osnovna ograničenja – a ta se ionako primarno tiču kapaciteta, to za “software” i “hardware” jednako – polazi za rukom (sic) ne samo da uspešno kooperira sa sebi sličnim specimenima, nego i da one najkorisnije rezultate te kooperacije rekombinira u sopstvenu genetsku šifru, efektivno time postižući na nano-skali ono što mi sa lakoćom postižemo u makro tek u ovoj krajnjoj fazi naše evolucije: da generaciji koja nas smenjuje predamo iskoristiv dajdžest sopstvenog znanja i kulture.
Jedan od impresivnijih konstrukta je tu Wattsov “smart-gel” iz Riftera, dok nam drugi nudi McAuley u svom Quiet War serijalu, to u vidu “vacuum sunflower” nano-mašina, sposobnih da opstanu na površinama bez atmosfere, hraneći se metalima i metabolišući organske molekule ili čak elektičnu energiju, i polychines, koje su još primitivniji oblik nano-inžinjeringa, makar zato što uopšte nisu bazirane na klasičnom kodiranju nukleotida kakav je korišten za onaj naš već pomenuti prvi DNA kompjuter. McAuley je također visoko obrazovan biolog i njegove poli-šine su svakako konstrukt kojim će se SF intenzivno baviti u dogledno vreme, pošto ostavljaju ponajviše prostora za evolucione opcije.
I tako, da - novi AI model nije ni sisat ni mišićav, a pogotovo ne devijantno maliciozan, nego je više… hm… amorfna masa svrhovito konstruisanih nanomašina. Ali da se ne zavaravamo - to je model koji nam omogućava izjavu tipa: da, moguće je da u univerzu trenutno nema inteligencije sem ove u našim glavama, no to je samo privremeno stanje, dok mi taj isti univerz ne populišemo sa alternativnom. :)
Naravno, nedvojbeno ima neizmerne lepote u viziji koju nudi, recimo, roman Gardens of the Sun, gde naše polimašine cvatu po površini asteroida nalik na lišaj, no to se baš i ne da filmovati u viziju od koje bi vam zastao dah u holivudskom blokbasteru, tako da… :-\ mrka kapa.