Đurđević M. - Бremasoni (2011)

Đurđević M. - Бremasoni (2011)

  • 2 Replies
  • 1103 Views
*

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • 600
Đurđević M. - Бremasoni (2011)
« on: July 04, 2016, 07:09:54 PM »
Hm. Iako smo imali već jedan uradak Mirjane Đurđević sa dosta jakim elementima fantastike (Čuvari svetinje), niko da se maši knjige objavljene u Laguni 2011 godine - Бremasoni.

U nedostatku domaćih kritika, evo malo tuđih...

Poetika diskrepancije – prikaz romana „Bremasoni“ Mirjane Đurđević

Prošloga sam tjedna navijestio da ću se u novom tekstu posvetiti romanu Bremasoni Mirjane Đurđević. Moj je odnos prema toj spisateljici ambivalentan. S jedne sam strane uživao u načinu na koji se poigravajući razračunavala s mitovima patrijarhalne nacionalno osviještene Srbije. S druge mi se činilo da je sklona prenatrpavanju romana, njihovu opterećivanju redundantnim elementima koje siže odvode u pravcu što ga je, pripovjedno-tehnički, teško kontrolirati. Primjer je takve prenapregnute strategije roman Čuvari svetinje. Vrteći imaginativnu povijest nastanka Miroslavljevog jevanđelja kroz stoljeća autorica se zapetljala u science-fiction koji je, doduše, djelovao burleskno, ali je pripovjednu ekonomiju sveo na razinu plitkoga asocijativnog humora. Naravno, Mirjana je Đurđević duhovita, kao i njezina imenjakinja Novaković sposobna je ispreplesti realno i fiktivno na uvjerljiv način, ali ponekad gubi kontrolu nad vlastitim materijalom i ostaje dužna plauzibilno objašnjenje za sve zamotacije kojima je publika izložena.
 
Bremasoni su, za razliku od Čuvara svetinje, disciplinirana te upravo zbog toga daleko smješnija i daleko uspješnija knjiga. Već i sam naslov u sebi nosi humorni potencijal. Bre, prema Skoku „uzvik istočnih krajeva ... javlja se s vokativom more na drugom mjestu, more bre. Oboje je balkanizam grčkog podrijetla (vokativ μορέ od μωρός, „luda“ skraćeno u bre < *mre).“ Taj se uzvik etimološki smješta na granicu s tupoglavošću, glupošću a u kontekstu kojega revitalizira Đuđevićeva dovodi do substancijalnih semantičkih pomjeranja. Nastaje oksimoronska konstrukcija u kojoj se jedna komponenta što ju se uvijek povezivalo s intelektualnim elitizmom (masonstvo) dovodi u neposrednu blizinu priprostoga „bre“ koje etimološki potječe od gluposti! Jedva je zamisliva blasfemičnija postavka koja svoju egzistenciju gradi upravo na poetici diskrepancije – književni postupak kojim Mirjana Đurđević bravurozno vlada.
 
Možda je najzanimljiviji moment ovoga romana to što Bremasoni ne nude priču kao okosnicu pripovjednoga teksta. Sižejno je ulančavanje, kao i primarno fabularno konstruiranje, skrajnuto a na njihovo mjesto stupa bogata asocijativna igra koja značenje crpi iz raznolikih izvora (svih pažljivo proučenih). Ti su izvori, što je karakteristično za Mirjanu Đurđević (sjetit ćemo se nagrađivanog romana Kaja, Beograd i dobri Amerikanac), veoma često zasnovani na realnoj potci kojoj se bogatim imaginativnim radom oduzima podloga te ih se prevodi na razinu čiste fikcionalnosti, štoviše fantastike. U tome je smislu ona, opet uz Mirjanu Novaković, najznačajnija fantastičarka suvremene srpske književnosti. Fantastika se u kalkuliranoj pripovjedačkoj gesti realizira kao podloga realno-realističkog zbivanja; kao takva ona ne prelazi granice dobroga ukusa, već se motivacijski svrsishodno rabi na točno određenim mjestima, s dozom suzdržanosti koja onemogućuje otklizavanje u prostore žanra što ga korice suvremenih knjiga obilježuju kao „phantasy“ – od toga u Bremasonima nema ni traga.
 
O čemu je, dakle, riječ u Bremasonima? Velika Loža nakon odluke vlasti Kraljevine Jugoslavije u ljeto 1940. da zabrani masoneriju odlučuje prekinuti s radom, i to u procesu koji se prema slobodnozidarskom rječniku naziva samouspavljivanjem. Radnja je romana smještena u tih nekoliko beogradskih ljetnih dana koji će odrediti sudbinu jugoslavenskog slobodnog zidarstva. Toliko o povijesnim činjenicama. Ono što se pred nama odvija jedva da želi imati nešto s njima. Nedostatak točnih historijskih podataka, ali i općenita neizvjesnost u vezi s ulogom masona u raznoraznim urotama, Mirjani Đurđević pruža idealnu osnovu za razvijanje kompleksne i višestruko zapletene priče u kojoj se, kao što sam rekao i ranije, tako malo toga događa. Zapleti se realiziraju u višeslojnosti pripovjednog teksta. Nedogađajnost do izražaja dolazi u dijalozima koji završavaju u slijepim ulicama nerazumijevanja, topografski se ostvaruju u prostorima čija funkcija kao da ne postoji ili se iscrpljuje u cirkularnoj samosvrhovitosti. Što se više mogućnosti otvara za spekulacije, to se i njezin narativni horizont proširuje do gotovo neslućenih dimenzija formativne slobode. U žanr fantastike ulazi se miješanjem vremenskih dimenzija. Beogradsku masonsku ložu ne sačinjavaju samo njezini aktualni članovi, već i posjetitelji iz prošlosti i budućnosti. I ne samo to: prošlost se proteže od samih početaka masonstva – vezanih uz Prvi srpski ustanak – do zbivanja neposredno pred odluku o samouspavljivanju kojom se pokušalo preduhitriti zapovijest jugoslavenske vlade. Tako su na prizorištu prisutni veliki majstor prve lože Petar Ičko (preminuo 1808.) i Sima Milutinović Sarajlija (1847), ali i njezini najznačajniji predratni članovi Đorđe Vajfert (1937) i Branislav Nušić (1938). Još nerođeni a nazočni su Borislav Pekić i stanoviti Bane (nisam otkrio radi li se o stvarnoj ličnosti ili je budući rocker koji obnaša funkciju Velikog Muzičkog Majstora imaginiran – no to nije ni osobito bitno).
 
Likovi Mirjane Đurđević govore jezikom svoga vremena. Tako se, već na razini elementarne komunikacije, razvijaju prvi momenti komike kao posljedice nerazumijevanja ili ruganja arhaičnome izričaju; istovremeno se, u protežitosti od sadašnjosti ka budućnosti, zbivaju istovjetni nesporazumi, s tim što sada Bane (kao najznačajniji proponent diskurza budućnosti) u društvu dama progovara beogradskim slangom osamdesetih koji je za njih izvor čuđenja. Djelotvorna je ona varijanta humora koja se generira iz međuepohalnoga dijaloga. Evo primjera govora Petra Ička, jednog od prvih srpskih masona i gradonačelnika Beograda u vrijeme Karađorđa: „Lele majke, kaka ubavinja. Ušte da ga izvadime turskite maramčinja da se zakitime.“ Nesporazum nastaje zato što pripadnici sljedećih generacija, manje skloni spoznaji o multikulturalnosti Beograda početkom devetnaestoga stoljeća, ne mogu shvatiti da je u njemu postojala turska masonska loža Ali Koč čiji su ravnopravni članovi bili i Srbi i Turci. Na ovome se primjeru vidi kako humor u Bremasonima ne ostaje na razini verbalnosti. Njegova subverzivna moć razvija se vještim autoričinim interpolacijama. Naime, u konstrukciji kojom Đurđevićeva potkopava oficijelnu verziju povijesti muškoj se masonskoj loži kao zrcalna slika dodaje (zasigurno fiktivna) ženska. Komasonerija kao organizacijski oblik u kojemu se mogu pojavljivati i žene ne pripada glavnoj struji tajnoga društva – ono je ekskluzivno muško a žene se smatraju nedostojnima članstva. I dok se članovi muške Velike Lože Jugoslavije iscrpljuju u jalovim diskusijama, svađama i nenavidnostima, žene se pokazuju kao aktivne sudionice povijesnih zbivanja, kao njihove organizatorice i pokretačice. U toj su funkciji daleko efikasnije od svojih muških, navodno superiornih, pandana. Dok oni ne znaju što da čine kako bi se dočepali mumije iz Prirodnjačkog muzeja koja je neophodan rekvizit za komplicirani ritual samouspavljivanja i gube se u beskrajnim i beskorisnim diskusijama, one formiraju udarnu brigadu, neku vrst odreda komandosa, koja se lukavstvom i vještinom probija u samo srce tajne, odvozi mumiju i predaje je muškome dijelu lože. Tek uz njihovu pomoć mogućno je sprovesti nužni ritual.
 
No nije to jedini moment teksta u kojemu se pokazuje progresivnost jednih i bespomoćna konzervativnost drugih. Jedini koji može pratiti mlade i samosvjesne feministice Viki i Božanu u njihovome pothvatu jest, kao što se da i pretpostaviti, Bane. Troje simpatičnih ljudi (pri čemu je Banetova prisutnost prožeta vedrim i razgaljujućim humorom) čine djelatnu okosnicu pljačke muzeja i otmice mumije. Ta se ključna scena romana, dakle, odvija na fonu specifične mješavine suspensa i humora induciranog paradoksalnom Banetovom prisutnošću/neprisutnošću. Naime, kao biće iz budućnosti on je vidljiv samo za one koji su pomazani i pripušteni u svijet masona. Stoga ga u šetnji gradom, u kavani i u muzeju vidjeti mogu tek Viki i Božana, kao i članovi loža koje usput sreću. Za ostale je on samo trag u vidu kolajne – „zvanične regalije Velikog Muzičkog Majstora“ – koju na neobjašnjiv način mogu opaziti i neupućeni. U toj se konstelaciji rađa ljubav između Baneta i na prvi pogled neugledne Božane, ljubav koja je bezizgledno-paradoksalna (u trenutku u kojemu se dešava Bane je još nerođen, ali Božana može vidjeti njegovu sliku koja ga predočava kao „gospodina u godinama“; makar u danome trenutku mlađa od njega, Božana mu u realnome život prednjači koju desetinu godina te mu, zapravo, može biti i majka). Što će se (i da li će se, uopće) između njih zbiti u budućnosti još jedna je od tajni ovoga tajnovitog romana.
 
Mirjana Đurđević je koncentriranim radom realizirala iznimno uspješan pripovjedni tekst. Bremasoni posjeduju sve odlike kvalitetnog romana. Iza njihovog se prividno jednostavnog zapleta krije složena priča prepuna asocijacija na građanski život u predratnoj Jugoslaviji, detaljirano se opisuju procesi urbaniziranja Beograda (povremeno se stječe dojam da su Bremasoni svojevrsni književni nastavak sjajne studije Kaldrma i asfalt povjesničarke Dubravke Stojanović), bilježe njegove neuralgične točke, promjenama jezičkog koda reprezentiraju se kompleksni odnosi između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Osobita je vrijednost sadržana u ozbiljno-ironičnom „Malom i nepotpunom pojmovniku primenjene masonologije“ kojim se romanu pridaje specifičan postmodernistički obrat. Čitati ga valja sa stalnom pažnjom usmjerenom na njegove posljednje stranice; na početku nam autorica pomaže u tome poslu ukazujući na nejasna mjesta u fusnotama. No što roman više odmiče, sve ih je manje. Pomenuti se pojmovi više ne objašnjavaju referencijalno, tako da je publika prinuđena na višekratno prelistavanje knjige, vraćanje na njezin početak (točnije bi bilo reći – njezine početke) a u tome se procesu otkrivaju značenja koja su ranije ostajala prikrivena. Ističući snažnu feminističku poziciju i njezinu ulogu u podrivanju patrijarhalnošću prožetih struktura srpskoga društva ostvaruje se i moment subverzivne angažiranosti. Tu valja osobito istaći brižljivo razrađeni lik Stamene, seljanke i kućne pomoćnice Velike Tetke, koja služi kao još jedan primjer emancipiranosti i demokratičnosti ženske lože – u muškoj bi prisustvo nekog pripadnika nižih slojeva bilo jednostavno nezamislivo. Stamena je, na svoj način, dvojnica „zuske“ iz romana Tito je umro Mirjane Novaković, te tako dokaz za tezu da se djela tih dvaju spisateljica nalaze u stalnome dijalogu. U jednu riječ, položaj Mirjane Đurđević u samome vrhu književnosti bivše Jugoslavije ovim je romanom i više nego učvršćen. Novi se iščekuju sa zanimanjem.

Autor: Davor Beganović

*

zakk

  • Očigledan slučaj RASTROJSTVA!
  • Administrator
  • Sr. Member
  • *****
  • 261
  • Nemojte
Re: Đurđević M. - Бremasoni (2011)
« Reply #1 on: July 04, 2016, 11:32:19 PM »
Imam da dodam da nisam čitao, da iz ovoga deluje zanimljivo, i da Srbija (mislim jedina, sa Francuskom) zapravo ima žensku Ložu (zašto ja to znam? Oo)

Buni me i ovo vaspostavljanje autorke kao vodeće dame srpske fantastike, možda se izdaleka bolje vidi ali ali ali...

*

Miodrag Milovanovic

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • 600
Re: Đurđević M. - Бremasoni (2011)
« Reply #2 on: July 05, 2016, 08:27:24 AM »
Ma, mene brine što ću morati da dopunjujem tekst o srpskom SF-u... Mirjana je jedan veoma pismen autor, spisateljica koja ima duha i široko obrazovanje, a ima još jedan veliki plus - završila je Građevinski fakultet. Fotokopije njena knjiga Čas anatomije na Građevinskom fakultetu godinama su kružile na fakultetu kao kultna literatura... Ja sam čitao neke njene romane, kao što je onaj o Kalmicima, i jednu-dve o detektivki Harijeti. Kao što svi znate, ja baš i ne preferiram humorističnu prozu, ali ovo je sasvim OK.