Nego, da se vratimo ovim dvema knjigama: zajednički aspekt koji me ponajviše zanima je odnos dvaju autora prema žanrovima kojima se služe. Namerno ovde kažem 'služe', jer takav dojam sam stekla pri čitanju. Da od mene neko sad zatraži da iz obe ove zbirke izdvojim makar jednu žanrovski doslednu priču, bila bih stvarno na teškim mukama....
Ali zanimljivo mi je da bi svi kandidati za taj izbor bili lako prepoznatljivi kao uglavnom kratki i izrazito šablonski komadi proze: Sarajlijini "Goli glasovi" (kao SF), recimo, ili Mišićeve "Dugine zmije" (kao SF) i "Kaktus" (kao fentezi). Sve tri priče se silno oslanjaju na obrt, što je svim u redu za kratku priču, naravno, ali taj obrt im je poprilično mehanički, čak i kada pri čitanju prozivede željeni impakt kod čitaoca. Recimo da me se doima kao iznesen striktno na manipulantskom doziranju narativne informacije, u smislu da nam autor naprosto
ne kaže do samog kraja sve ono što je za narativ suštinski bitno. A kad nam najzad i kaže to famozno suštinsko, on to učini u didaktičkom maniru, tako da ta 'suština' ostane pomalo prisilno nakalemnjena na telo fabule. I to je taj žanrovski šablon mcGuffin provicijencije koji ostavlja samo privid zapleta, dok u suštini ne nudi ništa sem ekstremno kratkoročne pseudo-dileme.
Opet, to je izgleda standardna boljka na koju je malo ko imun na domaćoj žanrovskoj sceni, a verujem da to stanje ima svoje korene u fandomskom dugogodišnjem insistiranju na kratkoj formi. Što je opet nekakva ironija, jelte, da upravo forma koja je tako intenzivno podsticana bude efektivno temeljito smlavljena šablonizacijom, ali da, tako mu je to, tako to biva kad se previše zaliva...

U onim malo dužim proznim komadim (svakako dužim od 10k slovnih mesta) također bude šablonskog pristupa, ali ipak, daleko je lakše prepoznati makar iskrena autorska stremljenja, ako već ne i njegove precizne namere. U takvim naslovima nalazim da više dolazi do izražaja to 'služenje žanrom', odnosno, korištenje žanrovskih insinuacija da bi se postigao određeni efekt. E sad, kakav? Pa, najčešće je tu u pitanju kreiranje nekakve percepcione dileme, koja opet ima za svrhu da ponudi dubinu kontekstu koji fabula prezentuje. Tako se, recimo, Sarajlija prilično vešto služi tom dilemom u priči "Zrno", kad uzgredno i ovlašno ubacuje dilemu da li je govoreći pacov zapravo produkt bioinžinjeringa ili samo čiste magije. Ali naravno, problem je što ostatak priče uslovljava da sama ta dilema bude nebitna.
Mišić također poseže za perceptivnim dilemama, ali kod njega je više u pitanju pomalo nenamerna nedorečenost, kao recimo u priči "Noćna straža": iako tu ima sasvim dovoljno konteksta da ja kao čitalac zaključim
kako su (ako već ne
gde to) otprilike protagonisti završili, Mišić kao da se svesno trudi da mi to ipak ne saopšti. Što je, jelte, vrlo verovatno tek posledica često pominjanog saveta da ne bi trebalo sve saopštiti, da neke stvari treba ostaviti neizrečenima, da su narativne elipse maltene garancija književne vrednosti, i sve tako bliže i sve tako dalje, no problem je što se ubedljivost veoma teško gradi na takvim nedorečenostima i elipsama.
I opet su to hridine o koje se mlad autor lako skrši, a sa njime i nesrećni mu čitalac: jer nit' taj savet sam po sebi ima iole koristi u praksi, nit' se njegovo nepotpuno razumevanje da iole autorski preživeti. Šanse da će mlad prozni autor naučiti da se iznese sa fabulom kroz taj konkretno savet su ravne šansi da će mlad slikar savladati anatomiju ljudskog tela crtajući nage modele čija su tela delimično sakrivena paravanima. To je užasan hendikep koji je nametnut mlađoj generaciji žanrovskih pisaca i kojeg se oni (kako mi izgleda) teško uspevaju ratosiljati. No, zanimljivo mi je gledati načine na koje to pokušavaju: Mišić poseže za najširim kolektivnim sentimentom koji bi čitaocu mogao da nadomesti neizrečenosti i donekle ispuni elipse, dok Sarajlija poseže za apsurdističkim kontekstima u kojima je sve moguće, pa otud nije ni važno šta se zapravo tu i dogodilo. Jer šta se to na kraju dogodilo sa Tagomijem? Only Tagomi knows, jer ja lično nemam blagog pojma, a čisto sumnjam da i Sarajlija ima, pa otud on rađe bira da me ubedi kako se služi žanrom u kom to zapravo i nije važno.
E sad, meni su obojica autora (donekle) poznati i van konteksta ovih konkretno zbirki, pa svoja zapažanja baziram (delimično, naravno) i na ostatku njihovog korpusa. Otud moje uverenje da Mišić ima popriličnu naklonost za realističku prezentaciju svojih imaginarnih svetova, neretko do nivoa na kom se zapravo sukobljava sa žanrom kojim se služi, odnosno, sukobljava se sa motivacijom koja tom žanru po logici stvari pripada. Jedan od razloga bi mogao biti sam okoliš u kojem je startovao sa pisanjem: forsiranje žanrovskih smernica na autore koji nemaju inklinacije za njih neretko rezultira šablonizacijom, bilo svesnom ili podsvesnom. Naravno, to samo po sebi nije niti bi trebalo da bude problematično, autor mora da poseduje slobodu služenja čime god mu se prohte, ali, čisto raznovrsnosti radi, mislim da ne bi bilo zgorega da se oba autora malo okušaju i u realističkoj prozi, to makar samo za svoju dušu, makar samo vežbe radi, čisto da vide ima li ičeg za njih korisnog da se nauči i u tom domenu. Jer prisilni cisžanrovski pristup može vrlo lako da zamagli vizuru mladog pera koje još uvek traži sopstveni identiet.